A.Pprosinac 30, 2017
photo_srbija_vesti_zastave_Broken_flag_01_u_925071579.jpg

7min3660

Brojni autori su pokušali demistificirati uzroke raspada Jugoslavije, počevši od onih najširih, vezanih za ekonomiju, pa do parcijalnih kakvi su identiteti i na kraju do onih najsitnijih režimskih propusta. U ovom radu ću napraviti sintezu najbitnijih uzroka raspada SFRJ, a u zaključnim razmatranjima ću objasniti pojavu novih teritorijalnih i političkih entiteta.

Identiteti determiniraju bitnost jedne nacije, a činjenica je da jugoslovenski identitet nikad nije formiran, jer on bi primarno uslovljavao jugoslovenski jezik i poistovjećivanje svih građana s tom teritorijalnom zajednicom. U Jugoslaviji je Centralni komitet držao na okupu jednu naciju, ali isključivo preko svog represivnog aparata, koji nije bio suptilan kao što je to danas slučaj. Sistem nije funkcionisao zbog prirodne potrebe građana da se poistovjećuju s državnim simbolima (zastavom, grbom, himnom, reprezentacijom…) već je agresivnim djelovanjem obavještajnih službi i policijskih snaga bila nametnuta potreba da se podržavaju političke strukture. Savez komunista je imao legitimitet da na taj način održava socijalistički sistem, ali kada se hijerarhijska struktura izmijenila, tada je počeo neposluh prema sistemu, jer je on bio baziran isključivo na kultu ličnosti i harizmatskom vođenju politike. Sintezom ovih navedenih teza jasno možemo zaključiti da su identiteti bili sporadična kategorija opstanka i postojanja Jugoslavije, jer počevši od Slovenije, koja nikada nije imala razvijenu pripadnost Jugoslaviji, pa do Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su unutar te teritorijalne zajednice pokušavali razviti svoju vlastitu paradigmu ne priznavajući dominaciju Beograda, pa na kraju do Srbije, koja je unutar Jugoslavije imala ambiciju da ostale nacionalne identitete inkorporira u svoj nacionalni identitet i da preko njih postane superiorna nacija.

Ekonomija je u socijalizmu sekundarne prirode, a zbog toga su brojni autori pogriješili u prepoznavanju ekonomskih uzroka raspada Jugoslavije, jer nisu objasnili vremensko/geografsku odrednicu unutar koje se desio raspad SFRJ. Dakle, ekonomija se mora posmatrati kao sredstvo pomoću kojeg je CK vršio redistribuciju dobara i pomoću koje je isključivo on jačao svoju poziciju u geostrateškim igrama, ali građani nisu imali razvijenu svijest o državnom blagostanju, kakvu danas prepoznajemo, a u prilog tome idu i protesti koji nikada nisu bili uzrokovani ekonomskim problemima.  Nesporna je činjenica da je Jugoslavija bila ekonomski održiva zbog bipolarne podjele svijeta, gdje je SAD kreditno finansirao državu, a kada je svijet počeo ići u unipolarnom pravcu, tada i prestaju finansiranja od strane SAD-a. Ovdje moramo biti oprezni, jer EU I Jugoslavija nisu isti politički koncepti, pa kao takvi nemaju ni istu percepciju i potrebu SAD-a da taj entitet održe funkcionalnim, pa bi i u tom kontekstu ekonomija bila marginalizirani faktor raspada Jugoslavije, a u slučaju raspada EU, onda bi ključni faktor bila ekonomija, jer je na tome i bazirana Unija, ali o tom konceptu ću pisati nešto kasnije

Ideologija je jedna od najbitnijih odrednica, prvo održavanja sistema, a nakon toga i njegovog raspada, jer komunizam je bio isključivo ideološka odrednica koja se suprotstavljala kapitalističkim idejama, ali je u konačnici bila poražena od strane privlačnijih ideja zapadnih ideologija. Ljudi su prestali vjerovati u ideju Jugoslavije, koja se nije uspjela prilagoditi savremenim trendovima koje je nametnula globalizacija. Kada se svemu tome dodaju i pretenzije država koje su dominantno podržavale ideju demokratije i zapadnih vrijednosti, onda je kraj Jugoslavije, kao takve, bio nužan.

Mnogo toga je moglo biti drugačije da je prihvaćena neoliberalna paradigma i da su identiteti imali drugačiju vrijednost, kao što je to danas slučaj s EU. Ne možemo govoriti o razvijenom evropskom identitu (on je postojan isključivo zbog ekonomskih benefita), ali i dalje sve države vjeruju u evropske principe, koje su bazirane na drugačijoj vrsti represivnog aparata, sadržane su u zakonskim regulativama. Potreba za ekonomskim, regionalnim udruživanjem postoji, jer su to „bazeni“ svjetskih sila iz koje crpe resurse , ali i političku moć. Zapadni Balkan je sada tercijarni faktor za sve svjetske sile, ali je nekada bio i primarni faktor, zbog kontroliranja „tranzit zone“ između Evrope i Azije, pa su tada trebali biti iskorišteni odnosi sa svjetskim blokovima i trebala se početi stvarati politička/trgovinska zona, koja bi sekundarno bila „balkon“ Evropskoj uniji s ogromnim potencijalom da ponovo postane finansiran od nekog bloka, jer se svijet danas nalazi u multipolarnoj podjeli, pa su saveznici potrebni  svim bitnim akterima.

Sada se može tražiti alternativno rješenje u vidu stvaranja trgovinske regionalne zajednice, ali o političkom konsenzusu je teško govoriti, jer je Zapadni Balkan i dalje tempirana bomba koja bi se mogla deaktivirati jedino snažnim ekonomskim politikama, a do tada nam ostaje samo nada da će se Evropska unija smilovati i da će primiti sve države Zapadnog Balkana pod svoj „kišobran“.

Piše: diplomirani politolog, Amel Petrović


A.Pstudeni 30, 2017
Slobodan-Praljak-Haag.jpg

7min2780

Današnja presuda Haškog tribunala, ali i sve prijašnje presude, dale su jasnu poruku da politika determinira sve društvene segmente, počevši od najbanalnijih stvari kao što je  kupovina domaće vode, pa do onih od krucijalnih važnosti, kao što je politička manipulacija haškim optuženicima i žrtvama.

Na prvu se čini da ovi pojmovi u suštini nemaju nikakvih sličnosti, ali osnovna im je sličnost odbrana nacionalnog identiteta, pa se kroz ove pojmove čuvaju pozicije nacionalnih paradigmi, a samim time i političkih stranaka. Voda je od egzistencijalne važnosti za opstanak individue, pa ona predstavlja javno dobro koje je u nekim državama i zakonski predodređeno da bude dostupno njenim građanima, jer bez nje se ne može, kao ni bez zraka. Kupovina domaće vode treba da ojača nacionalnu privredu iz koje se crpi politička moć, a ona se može pretočiti i preko struktuirane veze sa svim drugim segmentima društva. Šta biva kad država ne može razviti ekonomski potencijal koji implicira snažniju nacionalnu paradigmu u geopolitičkom kontekstu, a ona je sama garancija jakog identiteta koji drži aktuelnu politiku na vlasti? Tada se poseže za sekundarnim rješenjima koja su bazirane na imaginarnim vrijednostima za koje je irelevantno postojanje realpolitičkih faktora, kao što je već pomenuti ekonomski rast i državno blagostanje. U ovom slučaju države Balkana koriste rat kao egzistencijalnu životnu vrijednost, koja je dostupna i servirana svima, pa državne televizije uspijevaju pronaći novac da pošalju novinare u Hag koji će uraditi odličnu reportažu i sve dodatno što je potrebno da građanima prezentuje presudu iz one perspektive koja će pogodovati njihovim finansijerima, a ta ista državna televizija nije uložila već nekoliko godina ni jednu konvertibilnu marku u dokumentarni program, koji bi omogućio emancipaciju građana u pozitivnom pravcu  koji u konačnici vodi do prepoznavanje vode i zraka kao sz od egzistencijalne važnosti.

Voda i rat su dijametralno suprotni pojmovi, koji su očito zamijenili ulogu, pa sada vodimo računa da građani kupe proizvode s nacionalnih televizija i da na taj način stvore jak identitet zajednice, koji će samo oni, kao građani te države, percipirati jakim. Snagu identiteta je najlakše objasniti na današnjem primjeru, gdje je ratni zločinac pretvoren u žrtvu i gdje je krucijalni dio optužnice gurnut pod tepih, jer materijalne stvari kao što je uništenje Starog mosta i presuda za organizovani zločinački poduhvat su od sekundarne važnosti naspram sadržaja iz bočice o kojem danas bruji svijet. Taj sadržaj nije voda, već je to otrov koji je osnažio jednu naciju više  miliona kupljenih boca domaće vode. Postavlja se pitanje kako sad te bočice s otrovom prodati na inostrano tržište? Nikako! Prodati je mogu samo ljudima koji su oblikovani vlastitom nacionalnom retorikom, pa će izmanipulirati mlade ljude da taj otvor prodaju osobama s kojima ne dijele isti nacionalni/etnički identitet, a zauzvrat će im dati jednokratnu pomoć, najčešće u vidu jednosmjernih karti za Zapad.

A šta je sa Starim? Izronio je Stari za one koji ga vole, ali kako objasniti činjenicu da više nikada neće izroniti intelektualac kakav je bio Praljak. Njega moramo posmatrati iz dvije, ili možda i tri perspektive. Prva bi bila da je on intelektualac sa završena tri fakulteta koji je razvio nekoliko bitnih naučnih teorija, dakle snažan stub jedne zajednice! Druga njegova uloga bi bila da je radio kao režiser, pa su oni obično prvi kritičari društva, boemi, boli ih društvena nepravda i sl. Treća, možda ona najvažnija, je da je bio marioneta jednog sistema kojeg je trebao modificirati u pravcu u kojem su željele političke elite koje su bile u sjeni i nisu sudjelovale u egzekutivi. Sintezom ove tri uloge, dolazimo do zaključka  da je politika i u ovom slučaju bila iznad svega, jer je odbacila sve druge Praljkove uloge na osnovu kojih je mogao ostvariti vlastitu egzistenciju, a onda je došao i sam čin samoubistva koji je odlika labilnih ličnosti, ali u ovom slučaju to je odlika promišljenog čovjeka koji se nije mogao nositi s teretom kakav je ratni zločin na svojim plećima, pa se žrtvovao za lažne ideale, koja su stvorila balkanska društva. Da imamo pozitivne vrijednosti Praljak bi čitav život radio u nekom od instituta, boreći se za prosperitet društva zasnovanim na egzistencijalnim potrebama, a ne bi svoj intelekt žrtvovao za zločinački poduhvat, koji je i njemu predstavljen kao potreba. Eh, da imamo, ne bi danas ginuli mladi ljudi za svoje ideale u koje duboko u sebi ne vjeruju, u nešto što bi iz nekog drugog geografskog i vremenskog okvira apsolutno osporavali.

Sutra će ovi isti prodavači Prljakovog otrova otići u društvene zajednice i mijenjat će svoje identitete u skladu s potrebama, a ključni igrači će i dalje igrati važne utakmice, za veliku lovu, dok će oni koji budu manje sretni biti zadovoljeni ulogom „vodonoše“ ili „otrovnoše“ što je postala njihova egzistencija.

Piše: diplomirani politolog, Amel Petrović

 


A.Plipanj 17, 2017
Dvor-Tamburasi.jpg

5min1630

Beograd 1.5.2017. godine

  • Kume, imaš li kakvih roma, pedera, lezbejki, crnaca?
  • Imam kume, po jednog iz svake kategorije, pa proberi, a za šta ćeš ih koristiti?
  • Treba mi za jednu ministarsku poziciju, treba onima odozgo, hoće da vide da sam prihvatio pravi put.
  • Ima jedna , nećes se pokajati!Image result for vucic na slavi

Zagreb, 1.7.2014. godine

  • Sused, čuj, treba mi žena!
  • Pa šta će tebi žena, ti oženjen ima 20 godina, to da se šta sa strane namakne?
  • Ma ne, treba mi za posla, hoće Brisel ženu da kandidujemo za Predsjednicu, oni će nas pogurat da dodbijemo izbore.
  • Pa što odmah ne kažeš, ima jedna rasna plavuša, ako ti ne valja za politiku, možeš je ko model koristiti. Mala je bombonica!

Image result for tomislav karamarko

 

Sarajevo, 7.7.2027. godine

  • Paša moj, hajd mi nabavi kakvih Kineza, treba onima odozgo!
  • Pa bolan znaš li da smo ih rastjerali prije 20 godina iz Sarajeva?
  • Ma znam, ali je valjda neki ostao, treba nam za Premijera, kaže Brisel da su oni sad najjači.
  • Ima jedan iz Buća Potoka, oženio se našom, valjaće, zna s parama i zna naš.

Image result for bakir i dodik

 

Kad se radi o kompetencijama manjina, one su nevažne, pa bolan lezba je došla na mjesto ministrice. Šta ćemo dalje, dat ćemo im državu? Bipp, mediji su napravili spektakl, jer to je samo jedna žena koja nikoga ne ugrožava svojim seksualnim opredjeljenjem, a o njenom radu ćemo tek da sudimo.

Image result for vucic lezbejka

Žena pa još Predsjednica, ma hajte molim vas! Kako će s djecom, valja mužu skuhat, valja materi za vikend otići, valja pospremiti po kući, pa još da radi tako odgovoran posao. Nek je čvrsta ruka i nek zna svoj posao, pa nek je ko god, samo nek je muško. Predsjednica napravila mnogo promašaja, pa se vraćamo nazad i ove teze bi mogle vrijediti na narednim izborima u Hrvatskoj. Šta će ona?! Jesam ti rekao da ne zna žensko?!

Image result for kolinda predstava

A BiH čeka svog đuvegiju iz daleke Kine, jer što bi rekli ovi naši, imamo neraskidive veze s tim plemenitim narodom, a dobri za sve tri strane: tuknu na Ruse, žive u Federaciji, trguju s Hercegovcima, samo još trebaju ojačati u globalnim razmjerima.

Image result for kinez bosna

A mi ko mi, palimo se na svaki spektakl, a u unutrašnjosti sebe znamo da su ovo sve ljudi koji bi trebali imati kompetenciju da obavljaju svoj posao i da se od toga ne smije praviti nikakav spektakl, ali kako će nas onda Brisel vidjeti da smo mi poslušni? Metni ti to u sve medije i pošalji onog malog nek po forumima otvori diskusiju, nek se raja malo zagrije, pa ću ja onda održati govor kako smo postali demokratska država koja je spremna na EU integracije. Tako mi je ona Francuskinja rekla da kažem, jel bona?

Od Sarajeva, preko Zagreba do Beograda, igraju se dvostruke igre, s ovima koji im trebaju za glasove i s ovima koji im trebaju za finansiranje kampanje i za održavanje nefunkcionalnog sistema.

Piše: diplomirani politolog, Amel Petrović

 

 

 

 

 


A.Psvibanj 2, 2017
tan2016-5-29_114749830_0-1024x498.jpg

5min2110

Balkan se nalazi u specifičnoj političkoj situaciji, a nemiri koji su započeli u Srbiji, prenijeti su u Makedoniju i mogu se očekivati u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, su uzrok defektne demokratije koja u političke sisteme unosi isključivo nemire. Defektna demokratija nije samo na Balkanu, već takve primjere pronalazimo u Francuskoj i SAD-u, ali i u svim državama koje koriste model predstavničke demokratije.

Image result for balkan parodija politicari

Makedonija je pod lupom cijelog svijeta, jer eskalacija na ovim području će imati manifestacije i na cijelom Balkanu, a ovaj dio Evrope kroz cjelokupnu historiju ima specifičan položaj u geopolitičkim razmjerima između dva bloka, Istoka i Zapada. Međutim, sada glavnu ulogu imaju transnacionalne organizacije, a Makedonija nije članica ni jednog takvog oblika združivanja. Drugi problem u Makedoniji predstavlja odnos s manjinskom zajednicom Albanaca. Albanci predstavljaju jednu četvrtinu od ukupnog broja stanovnštva u Makedoniji, a kao takvi imaju ogroman politički kapacitet, koji je Predsjednik  Ivanov okarakterizirao kao prijetnju nacionalnim interesima. Zajev po političkom kapacitetu zaslužuje da dobije mandat za formiranje Vlade, ali Predsjednikovo osporavanje je dovelo do najveće političke krize u Makedoniji. Treća stvar koja je krucijalna u ovim odnosima je upliv Srbije i Rusije koja će ovo iskoristiti da izvrši sve vrste represija na Albance, a s druge strane Albanija je članica NATO saveza i dobiće svu moguću podršku da se zaštiti od vanjskih neprijatelja.  Kriza se može riješiti i mirnim putem, ali će tada biti ugrožen politički kapacitet nacionalne stranke koja je trenutno na vlasti u Makedoniji. Balaš bi na sve ovo rekao: Samo da rata ne bude.

Image result for makedonija neredi

U Srbiji se ne radi o političkoj krizi, jer je apsolutni legitimitet i legalitet dobio Aleksandar Vučić, ali su odmah nakon čitanja izbornih rezultata uslijedile velike demonstracije koje su trajale nekoliko dana. Paradoksalno je da dobijete toliku podršku na izborima, a da već ujutru nekoliko desetina hiljada ljudi protestuje protiv tog rezultata. Predstavnička demokratija je u ogromnoj krizi, jer pluralnost koja se ostvaruje dovodi do konstantnih sukoba koja se linearno šire u negativnom pravcu.

Image result for srbija protesti

Hrvatsku tek čeka politička kriza, jer kako vrijeme odmiče, tako se i ulazak u Evropsku uniju čini neuspješnom metodom za rješavanje problema koji su se vremenom nagomilali.  Odnos MOST-a i HDZ-a je jako loša, a AGROKOR dodatno održava situaciju jer je on bio svjetlo na kraju tunela, a ono se polako gasi.  Čudni vjetrovi pušu i u Hrvatskoj, a prašina se nanosi i na Bosnu i Hercegovinu, gdje ruku na srce, nikada nije bilo sjajno u političkom smislu. Najjača Bošnjačka stranka se nalazi u krizi, a HDZ to pokušava iskoristiti na način da traži izmjene izbornog zakona koje će im omogućiti dodatni politički kapacitet. Ljevica ne stoji najbolje, a ujedinjena ljevica na narednim predsjedničkim izborima bi mogla da nakon dugo vremena obezbjedi smjenu u fotelji za Bošnjačkog člana predsjedništva.

Image result for hrvatska politika

April su obilježili jaki vjetrovi, nosilo je sve pred sobom, ali nam je donijelo jednu od najvećih političkih kriza na Balkanu. Vrijeme je dosta nestabilno, mada nam stiže ljeto, pa će se stabilizirati, a i politička situacija će do tada biti mnogo jasnija.

Piše: diplomirani politolog, Amel Petrović


A.Pprosinac 16, 2016
romania_2-1024x683.jpg

7min1790

dynuploaded11-09-2016_033443_84122

Nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije, mladi Balkana konstantno su  razdvajani granicama i predrasudama. Iako  je većina njih premlada da bi se sećala ratnih dešavanja, priče njihovih roditelja, udžbenici iz istorije, mediji i
ostali kontruisani narativi, mladima su nametnuli teret prošlosti, a  svih ovih godine malo toga je urađeno na prevazilaženju tih barijera, uglavnom naporima nevladinog sektora.

Iako mladi misle da se razlikuju od svojih vršnjaka u susednim država, svakodnevno se suočavaju sa identičnim problemima, među kojima su najozbiljniji  nezaposlenost, korupcija  I “odliv mozgova” (brain drain). Dodatni problem za mobilnost mladih na akademskom nivou predstavlja nepriznavanje diploma između različitih univerziteta u regionu. Posebno je naglašena potreba za radom na rešavanju problema mobilnosti, ali i na prevazilaženju psiholoških barijera , koje se najviše uočavaju u multietničkim,  podeljenim zajednicama, kao što su Mostar, Kosovska Mitrovica, Vukovar, Sarajevo, i mnogi drugi gradovi.

Tokom samita Zapadnog Balkana održanog u Beču, 27.8.2015, premijeri Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova *, Makedonije, Crne Gore i Srbije potpisali su zajedničku deklaraciju o osnivanju Regionalne kancelarije za saradnju mladih Zapadnog Balkana ( Regional  Youth Cooperation Office- RYCO)  , u kojoj su se složili da se  osnuje Kancelarija kao struktura u  regionalnom vlasništvu koji koordinira saradnju mladih  regionu , sa ciljem da promoviše duh pomirenja i saradnje između mladih, čime osnivanje ove organizacije zvanično postaje deo Berlinskog procesa koji je inicirala nemačka kancelarka Angela Merkel.

Ideja Regionalne kancelarije   inspirisana je iskustvom francusko-nemačke Kancelarije za mlade, koja I sama nadgledala I koordinisala aktivnosti radne grupe za osnivanje Regionalne kancelarije za saradnju mladih. Francusko-nemačka kancelarija za mlade osnovana je 1963. godine kao deo Jelisejskog ugovora o prijateljstvu između Francuske i Nemačke. Studentske razmene odigrale su ključnu ulogu u prevazilaženju netrpeljivosti između ovih država.

Sporazum o osnivanju Regionalne kancelarije  za saradnju mladih, zvanično je potpisan na Samitu lidera Zapadnog Balkana u Parizu, 4. Jula 2016. Godine, a kao glavne ciljeve misije same Kancelarije  naveo je podršku   regionalnoj razmeni I saradnji mladih Zapadnih Balkana,  zasnovanoj na principima demokratskog upravljanja, održivog ekonomskog razvoja, edukacije I podsticanju inovacija.   Regionalna kancelarija  će finansirati i olakšati programe razmene između zemalja učesnica.  Škole, organizacije i pojedinci moći će da konkurišu za razne grantove i programe u sferama kao što su obrazovanje i istraživanje, aktivizam, kultura i sport.

Statut RYCO-a

Upravni  odbor ( UO), kao najviše  odlučivačko  delo, predviđen je da se sastoji od  6 ministara zaduženih za resor mladih i 6 omladinskih predstavnika izabranih javnim konkursom u državama potpisnicama, sa mandatom u trajanju od 3 godine. UO odluke donosi konsenzusom. Rad UO obuhvata i donošenje trogodišnje strategije rada  RYCO-a, godišnjih akcionih, budžetskih i finansijskih planova; osiguravanje političke podrške država potpisnica za navedene planove;  osnivanje radnih grupa za određene teme iz polja omladinske politike u saradnji sa Savetodavnim odborom i  Sekretarijatom; zaključivanje sporazuma i uspostavljanje saradnje sa ostalim zainteresovanim stranama;  izbor osoblja Regionalne kancelarije i lokalnih predstavništava.

Generalni sekretar bira se na period od 4 godine, konsenzusom Upravnog odbora, bez mogućnosti dodatnog mandata i on u svom radu odgovara Upravnom odboru.

Regionalne kancelarije zadužene su za predstavljanje RYCO-a u državama potpisnicima, sprovođenje stragije I akcionog plana, asistiranje u pripremi, sprovođenju i izveštavanju o  realizovanim projektima,  promovisanju i povećavanju vidljivosti  aktivnosti projekata.

Savetodavni odbor sastoji se od stručnjaka za tematske oblasti obuhvaćene  radom Regionalne kancelarije, iz civilnog sektora, međunarodnih organizacija I  drugih relevantnih institucija, koji se biraju na preporuku UO i Generalnog sekretara, na period od 2 godine, sa mogućnošću produžetka mandata.  Svaka država potpisnica daje 3 člana Savetodavnog odbora, dva preporučene od strane UO i jednog preporučenog od strane Genralnog sekretara.

Predviđeni  budžet Regionalne kancelarije za  prve tri godine funkcionisanja iznosi 2 miliona evra na godišnjem  nivou,  a budžet predviđen za funkcionisanje same Kancelarije ne bi trebalo da pređe 15% od navedene sume.  Osnovni izvor budžeta Regionalne kancelarije čine doprinosi država potpisnica, sa mogućnošću kofinansiranja od strane međunarodnih organizacija I fondacija, individualnih i korporativnih donacija.  Početak rada Sekretarijata, čije će sedište biti u Tirani, kao i otvaranje lokalnih kancelarija u ostalim državama regiona  planiran je za februar 2017., kada se i očekuje i prvi poziv za podnošenje predloga projekata.

Dosadašnja praksa je pokazala da upravo mobilnost mladih i mogućnost da saslušaju drugu strane priče  vodi rešavanju  društveno-političkih problema , kao i preovladavanju tekovina ratne prošlosti. Doprinos Regionalne kancelarije procesu pomirenja, većoj mobilnosti među mladima, miru i stabilnosti u regionu,  istovremeno će voditi ka eliminisanju dominatnih etničkih  i verskih predrasuda i stereotiopa u zemljama regiona.

PIŠE: Stefan Jeremić


A.Pstudeni 23, 2016
religions20of20the20earth2.jpg

6min1760

religions20of20the20earth2

Svjedoci smo sve većeg rasta suprateritorijalnog i transplanetarnog povezivanja, kako ljudi, informacija, slika, ideja, robe, novca, investicija tako i svega onoga što nam globalizacija kao proces donosi.

Opće je poznato da su globalizacija i globalni svijet najveći podstrek kapitalizmu i njihov jedinom cilju-profitu. Kapitalističko ili, tačnije rečeno, savremeno hiperkapitalističko društvo i njen poredak htjeli ili ne pokušavaju da od racioindvidua i raciodruštva stvore jedno veliko univerzalističko i robotizirano „selo“. Čovječanstvo je postalo sluga velikim, transnacionalnim, suprateritorijalnim i globalnim kompanijama. Prema konstataciji Iranskog intelektualca Ale Ahmada (ne)svjesno smo „otrovani“ zapadom, odnosno živimo i proživljavamo oblike vesternizacije, vestofikacije i(li) amerikanizacije. Prema tome, globalizacija i njeni popratni oblici jednim ubrzanim procesom ulaze u sve pore društvenog života i polako teže nametanju općeprihvaćenih pravila i uređenja u našim životima., postavlja se pitanje kako globalizacija i hiperkapitalizam utiču na religiju? Globalna religijska i kulturna industrija sve više vodi do konvergencije kulturnih i religijskih simbola i životnih oblika. Kako suprateritorijalnim i transnacionalnim povezivanjima država gubi primat tako i religija se, sve više sputava i majorizira. U društvima poput Bosne i Hercegovine ili Balkana uopšte koji još uvijek nisu prošli period ozdravljenja od nemilih dešavanja, religija i kultura igraju značajnu ulogu. Najbolji primjer uticaja globalizacije na religiju jeste sve veća komercijalizacija vjerskih praznika (npr.Za Božić građanin Belgije potrosi cca. 488 eura). Također, putem društvenih mreža svaki religijski događaj je praćen snimcima „uživo“, raznim javljanima iz vjerskih ustanova, javljanima iz domova da bi se prikazalo obilježavanje određenog praznika. Koliko god globalizacija smatrala da proizvodi jedno kosmopolitsko zbližavanje određenje religije, u suštini toga je zapravo zadiranje u najintimnije aspekte ljudskog života i koliko god ta manifestacija globalizacije u pitanju religije izgledala zanimljiva i privlačna istina je drugačija.

Globalizacija nam želi oduzeti i jedinu slobodu što nam je ostala, a to je religija. Shodno tome, globalizacija nas je udaljila od vjere, udaljila od naše kulture, običaja i tradicija. Takav nastup savremene globalizacije može prouzrokovati negativne implikacije. Sputavanje vjere može i dovodi do jednog antiglobalističkog pristupa, dovodi do umjerenog ali konstantnog povratka ljudi u vjerske zajednice. Također, povjerenje u vjerske lidere i vjerske ustanove se postepeno vraća, uzdrmano prije svega po autoru ovog teksta jednom nezainteresovanom „politikom“ vjerskih ustanova u procesu naglog razvitka hiperkapitalizma. Povratak ljudi u vjerske ustanove je konzekvenca tendencije društva koje vapi za nečim „svojim“, vapi za svojom ličnom slobodom, vapi za svojom intimom što su mu globalizacija i hiperkapitalizam oduzeli. Društvo uopšte sve više traži određeni smiraj, utjehu, traži određeno lično zadovoljenje koje je vremenom izgubio. Prema tome, da budemo iskreni, nisu svi koji dolaze u vjerske ustanove iskreni sa samim sobom i sa transcedentnim, neki su tu da bi trenutačno se oslobodili pritiska, da bi imali jedan trenutni osjećaj intimnosti a neki su i radi drugih, radi okruženja i pozicije koja mu to „nalaže“. No, to je briga njih samih ali opet prvi korak ka većem stepenu povezivanja sa transcedentnim, jer svaka nagla promjena može i većinom dovodi do negativnih iskustava. Shodno tome, decenije ubrzane globalizacije svjedoče o brojnim primjerima religijskog oživljavanja, u kojima su vjernici težili ponovnom zadobijanju originalne, predmoderne, esencijalne istine u vjeri.

Naravno, ne treba preuveličavati ovakve konstatacije koje su još uvijek u jednom stanju preispitivanja međutim smatram da se treba težiti jednom funkcionalnom rješenju, koji se ogleda u tome da globalizacija, ukoliko želi da i dalje postoji ali u izmijenjenom obliku mora da se vrati fundamentalnim socijalnim, vjerskim i kulturnim vrijednostima. Mora težiti preraspodjeli bogatstva, smanjenju siromaštva, mora ostaviti prostora ljudima da razmišljaju zdravorazumski. Ukoliko se to ne desi i ukoliko i dalje budu desna ruka hiperkapitalizmu onda će sami sebe uništiti a šta će proisteći iz toga to je već misao koje se plašim. Stoga, Vama dajem na razmišljanje o mogućim posljedicama.

PIŠE: diplomirani politolog Azhar Sejarić


A.Pstudeni 11, 2016
haski-tribunal-vuk-jeremic-tomislav-nikolic-500x352.jpg

10min1710

“Svjetski mir ostvarit će se jednog dana ne zato što će ljudi postati bolji, već zato što će ih jedan novi red stvari, nova nauka i nove ekonomska potrebe prisiliti da žive u miru.” haski-tribunal-vuk-jeremic-tomislav-nikolic-500x352

Balkanski mir je pojam koji implicira uključenost brojnih faktora, od potenciranja prelaznih identiteta, do shvatanja mira kao univerzalne kategorije za sreću ljudi. Jedan od najbitnijih prelaznih identiteta je da smo svi ljudi sa svim osobinama koje se vežu za humanizam i socijalizaciju individue. Za balkanskog čovjeka ovaj prelazni identitet ima sekundarnu svrhu, odnosno, koristi ga tek poslije etničkih i vjerskih identiteta. Problem identiteta možemo posmatrati kao psihološku barijeru za napredak u poljima koja su od krucijalne važnosti za egzistenciju jednog naroda. Posmatrajući ovu egzistenciju iz perspektive ljudi koji su aktivno sudjelovali u ratnim dejstvima 90-ih godina, bivamo prinuđeni uključiti i emotivni sklop tih pojedinaca. Ubistva civila su prouzrokovala kolaps u društvenim sistemima bivše Jugoslavije koje tranzicija nije uspjela eliminirati, tako da se kontinuirano vraćamo u 90-te tražeći način kako da pronađemo mehanizam koji će nas dovesti u egal s protivnikom po pitanju gubitaka i kazni. Na ovoj činjenici možemo uspostaviti korelaciju u odnosu svih naroda koji su učestvovali u ratnim dejstvima na teritoriji bivše Jugoslavije. Civilne žrtve rata su jasno definirane u svim državama, ali se i dalje trguje njihovim brojem, tako da su odnosi ovih zemalja i dalje zategnuti jer se traži „pobjednik“. Pobjednicima su proglašene osobe koje imaju sudske presude iza sebe, bile one pozitivne ili negativne, ali, naravno, u državama na čijoj su strani bili u proteklom ratu. Paradoksalno je po tom osnovu graditi političke, ekonomske i sve ostale odnose unutar balkanskih država, ali je nepobitna činjenica da se broj presuda Haškog tribunala koristi u komercijalne svrhe za propagiranje određenih politika.

Međunarodni sud je do sada optužio 161 osobu. To je proporcionalno mali broj presuda naspram broja civilnih žrtava rata, ali s druge strane bitno je analizirati i oslobađajuće presude, kao i broj godina provedenih u zatvorskim ćelijama pojedinih optuženika. Florence Hartmann je u svojoj knjizi, „Slučaj Srebrenica: krv realpolitike“, objašnjavala fenomen presuda i utjecaja svjetskih sila. Prema njenom viđenju situacije svjetske sile su limitirale djelovanje Haškog tribunala, a to je impliciralo zategnutost u odnosima Bosne i Herecegovine i Srbije. Objektivan pristup presudama bi pospješio relaksiranje odnosa ove dvije države, ali treba paziti i na teorije zavjera koje sa sobobom nose priče o svjetskim silama.

Presude Karadžiću i Mladiću su izazvale velike kontroverze u javnom mnijenju balkanskih država, a one su sa sobom donijele i komercijalizaciju cijele situacije, tako da je mnijenje bilo pripremljeno za eskalaciju ukoliko presude budu dijametralno suprotne očekivanjima – sve u svrhu čuvanja postojećih politika u ovim državama. S pomenutim svjetskim silama, nacionalnim strankama i udruženjima situacija je usmjerena u drugom pravcu u odnosu na prvobitnu zamisao Haškog tribunala i njegovih presuda. Ovdje pronalazimo epicentar zbog čega je procesuiranje ratnih zločinaca korisno za smirivanje tenzija na ovim područjima, a s druge strane u sadašnjem kontekstu presude negativno djeluju na javno mnijenje. Uzaludno tragamo za ekspertima koji će objektivno presuditi, a centri odlučivanja priželjkuju da se to ne dogodi, jer to bi razbilo njihovu teoriju o apsurdnosti Haškog tribunala. Ako bismo zaustavili nacionalni diskurs da dominira i bazirali se isključivo na ekspertsko mišljenje, ostvarili bi enorman napredak u sučeljavanju s prošlošću. Priznati greške iz prošlosti bi usmjerile diskurs u drugom pravcu, jer svi objektivni pokazatelji govore da je procesuiranje ratnih zločinaca jedina emotivna utjeha koja je ostala preživjelim žrtvama iz prethodnog rata. Ovo je utopijsko rješenje, ali prihvatajući činjenicu da se žrtve ne mogu vratiti na ovaj svijet, traži se alternativna solucija koja bi dala određenu satisfakciju vladavini prava.

Postoji nekoliko mogućih scenarija da se krene u napredak po pitanju saradnje Bosne i Hercegovine i Srbije, ali prioritetno je objektivno pristupiti prema osumnjičenima za ratne zločince i ne štititi ih pred Haškim tribunalom, nego se usmjeriti u pronalaženje istine koja bi emancipatorski djelovala na cjelokupno društvo. Društva su zatrovana nezaliječenim ranama iz proteklog rata i svako poimanje skrivanja ratnih zločinaca i pravljenja pritiska na Haški tribunal, da odredi oslobađajuće presude za pojedine optuženike, odjekne na drugoj strani toliko snažno da u potpunosti zahlade odnosi dvije države. Naravno, odnosi su nestabilni i zbog političkih blokova, ali nesporna je činjenica da su BiH i Srbija susjedne države koje su kao takve usmjerene na bilateralnu saradnju. Ta saradnja bi morala postojati i u procesuiranju ratnih zločinaca, jer ponovo napominjem da postoji zajednički identitet svih nas, a to je da smo svi ljudi koji se dijele na dobre i loše. Ako bismo se svi odlučili za dobru stranu djelovanja prihvatili bi i ovaj zajednički identitet, a to bi trebala biti polazna osnova za rješavanje ovog regionalnog problema.

Bitno je znati upravljati egom koji je izražen na ovom području. Ego ne prihvata poraz i krivnju, a javni diskurs je oblikovan na način da bude društveno neprihvatljivo priznati da je neko iz tvog naroda ratni zločinac. Nacionalne stranke su u mnogome otežale ovaj put, jer se ratna tematika koristi u izbornim kampanjama, tako da i nije u interesu procesuirati sve ratne zločince (potrebno je imati i topovsko meso). Desno orijentirane stranke bi trebale ovu situaciju racionalnije koristiti i dopustiti ekspertima da obave svoj posao, a ne da vrše pritisak na njihov rad iz ličnih interesa. Pored političkih elita i udruženja bi trebala objektivnije pristupiti cjelokupnoj situaciju, jer je istina univerzalan pojam i ne smije se trgovati tim terminom.

Ratni zločinci su rak rane društva, a kao takve se trebaju što prije izliječiti. Ne smijemo posmatrati samo emocionalno stanje civilnih žrtava koje su preživjele rat, jer je bitna i njihova egzistencija kao i potreba za kulturom, sportom… Utopljeni smo o diskurs o tome ko su krivci nemilog rata i presude nisu prihvaćene u cijeloj regiji na isti način. Takav diskurs ne vodi poboljšanju situacije na pomenutim poljima društvenog djelovanja, a Srbija i Bosna i Hercegovina imaju ogromne potencijale da međusobnom saradnjom ostvare napredak u mnogim sferama. Apsurdno je dopuštati političkim elitama da stvaraju neprijateljske odnose na Balkanu, jer se pojavljuju nove generacije koji žele graditi budućnost sređenih računa. Generacije rođene devedesetih godina sada već imaju iznad dvadeset godine i počinju da zauzimaju bitne društvene uloge u svojim državama. Bitno je zbog njih priznati istinu i raditi na procesuiranju ratnih zločinaca, jer su dobrosusjedski odnosi najbitniji u međunarodnim odnosima, a to dokazuje i rečenica s oficijalne stranice Haškog tribunala u kojoj se kaže: „Početkom 1990-tih godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od najvećih, najrazvijenijih i najraznolikijih država na Balkanu.“ Danas smo limitirani događajima 90-ih godina koje Balkan svrstavaju u najnerazvijenije područje evropskog kontinenta.


A.Pstudeni 4, 2016
kapitalizam-nafta.jpg

5min1800

“Najviša mjera demokracije ne znači ni najveću mjeru slobode, ni najveću mjeru jednakosti, već najveću mjeru učešća.“ Alain de Benoist

kapitalizam-nafta

Demokratija se u današnjem vremenu nameće, imperativno, kao vladavina naroda. Da li ta vladavina implicira sveprisutnost naroda u donošenju odluka? Formalno da, ali ako pogledamo objektivno i iz praktične perspektive, narod se pojavljuje samo kao participant u osnovnoj kategoriji odlučivanja, a to su izbori. Nakon izbora narod nema instrument da kontroliše predstavničke organe vlasti, a to je glavni nedostatak demokratije.

Iz ovog proizlazi pitanje na čemu se temelji opstojnost demokratskih režima? Demokratiju vežemo za neki teritorijalni entitet ili naciju, jer sva demokratska prava koja su dodijeljena narodu se isključivo vežu za državnu vlast, a nijedna demokratska privilegija nema globalizacijske razmjere. Ovom tezom dolazimo do bitnog pojma, a to je globalizacija. Globalizacija je svojim djelovanjem morala pronaći alternativu surovom kapitalizmu, koji ima dehumanistički karakter. Suprotno kapitalizmu se nameće demokratija kao sredstvo koje će prividno humanizirati društvo i dati mu prividnu uključenost u društvene procese. Analizirajte samo plenume i sve druge proteste koji imaju samo psihološku korist za pojedinca. Kratkotrajno se osjeća kao osoba koja se nalazi unutar sistema i koja osjeća nacionalne procese. Nakon što pojedinac shvati da ga njegove demokratske privilegije ne mogu održati unutar sistema on se povlači na periferiju i prepušta se drugom obliku vladavine nad narodom, a to je kapitalizam. Predstavnički organi unutar državne vlasti se, također, osjećaju nemoćnim, ali njihov kamen spoticanja je globalizacija. Globalizacija uvlači i nerazvijene ekonomije, ali ih koristi za sekundarne svrhe, odnosno to su države iz kojih se izvlače sirovine, ali u kojima se ne stvara kapital. Odnos periferije i centra je ovdje očit, ali moramo biti svjesni da postoje dvije vrste odnosa unutar globalizacijskih procesa. Prvi bi bio odnos naroda prema predstvavničkim organima, a drugi bi bio odnos između nerazvijenih država i privredno jakih država. Ponovo se vraćam demokratiji koja služi u prvom sistemu kao sredstvo koje će artikulisati nezadovoljstvo naroda u željenom pravcu. Političke elite su svjesne da u demokratiji postoji limit ispoljavanja nezadovoljstva, a nedemokratski režimi su opasni iz razloga jer su nepredvidljivi. Dakle, demokratija isključivo služi političkoj eliti, a ne narodu. Drugi sistem uspostavlja odnos između radnika i poslodavca. Ovaj sistem se isključivo zasniva na kapitalizmu. Nerazvijene ekonomije su radnici koji trebaju stvoriti kapital razvijenim ekonomijama. Kapital je sredstvo kojim se danas okupiraju države, a to najbolje možete uočiti promatranjem ponašanja multinacionalnih kompanija i uočavanjem lokacija na kojima se nalaze njihova sjedišta.

Nekada Osmanlije, a danas SAD, Njemačka, Belgija… Nekada oružjem, danas kapitalom. Nekada komunizam, danas kapitalizam. Nekad socijalizacija, danas dehumanizacija.

“Stoga mi nećemo prihvatiti pomoć za nerazvijene države kao “milosrđe”. Takva pomoć mora biti smatrana konačnim stadijem duple svijesti – svijesti koloniziranih da je to njihovo dospijeće i svijesti kapitalističkih sila da oni efektivno moraju platiti. Ako kroz manjak inteligencije – da ne kažem nezahvalnosti – kapitalističke zemlje odbiju da plate, onda nezaustavljiva dijalektika njihovog sopstvenog sistema pobrinut će se da budu ugušeni.” (The Wretched of the Earth)


A.Plistopad 26, 2016
121730814.0hJ9bg6P.NaDrinicuprija.jpg

6min1260

Nakon turbulencija oko lokalnih izbora u kojem su nacionalne stranke nastavile dominaciju na političkoj sceni, ovih dana su počele špekulacije o formiranju nove stranke u Bosni i Hercegovini. Postalo je iritantno pratiti procese formiranja novih stranaka, jer sve one nastaju po ustaljenom principu u kojoj frakcija jedne stranke biva koncentrisana oko „nove ideje“ i samim time nastaje nova partija.

U novijoj historiji taj proces je započeo s DF-om gdje je Željko Komšić odlučio napustiti SDP (koja je od njega napravila brand), pa se okušao kao lider novoformirane stranke koja je, ruku na srce u tom momentu i obećavala, ali lične ambicije su nadvladale kolektivno dobro i danas se ta stranka održava uz pomoć branda koje sa sobom nosi Komšić, ali taj brand je uveliko izgubio na značenju.

S druge strane imamo formiranje A-SDA koje je iskoristilo brand koje ima Stranka demokratske aktivnosti, pa su uz pomoć njega tražili svoj prostor na političkom spektru, ali su ga našli samo u Krajini.

Pored ove dvije stranke imamo i pojavu Građanskog saveza, koja je po vremenu svog nastanka najmlađa stranka, a koja je također osvojila zapažen rezultat u Krajini, tačnije u Bihaću, kao i prosječne rezultate u Kantonu Sarajevo.

U prethodnoj elaboraciji sam naglašavao regiju Krajine iz prostog razloga što se špekuliše da bi ova regija davala najviše nezavisnih kandidata u novoformiranoj stranci ili listi nezavisnih kandidata. Analizirajući političke procese u ovoj regiji primjetno je nezadovoljstvo biračkog tijela prema vladajućoj stranci, ali i prema opozicionim strankama koje nemaju ideološki kapacitet da preuzmu vlast u tom području za koje se vežu posebne ratne emocije.

Formiranje nove stranke, u ovom obliku kao što je lista nezavisnih kandidata, bi usmjerila političke kapacitete DF-a, A-SDA i Građanskog saveza u jednom pravcu, jer razjedinjeni ne bi imale realnu šansu da pređu izborni prag koji sada iznosi 3%. Ujedinjenu desnicu svjesno neću pominjati u ovom kontekstu, ali je moram spomenuti u davanju političke snage novoformiranoj listi nezavisnih kandidata, jer bi iz stranaka s desnog spektra trebalo da bude najviše uključenih političara u ĆUPRIJI.

Referirajući se na hrvatski MOST primjetna je kontradikcija u formiranju bosanske ĆUPRIJE, jer bi se u ovom slučaju govorilo o „desničarima“ s određenim političkim iskustvom koja poništava ideju da ova lista u svojim ideološkim postavkama ima zamisao građanstva i neutralne pristrasnosti za bilo koju drugu političku opciju. Kao zaseban politički kapacitet se u ovom kontekstu pojavljuju Naša stranka i SDP kojima nije veliki problem preći izborni prag, ali će im u narednom periodu biti glavni motiv kako da djeluju protiv ujedinjene desnice koju pod svaku cijenu žele smaket s vlasti. Matematičkim kalkulacijama dolazim do tri politička kapaciteta koja bi imala istu startnu poziciju na narednim općim izborima, a to su ujedinjena desnica (nacionalne stranke), ujedinjena ljevica (DF, SDP, Naša stranka i Građanski savez) i ĆUPRIJA koju ću detaljnije analizirati u narednom periodu kada budu poznata imena nezavisnih kandidata okupljenih oko zajedničke ideje.

U ovom trenutku je moguće vršiti špekulacije o novoformiranoj stranci, ali je sigurno da će se znatno razlikovati od MOST-a. ĆUPRIJA bi trebala pokupiti disidente iz drugih stranaka koje su na neki način istrošeni, ali koji s druge strane imaju političko iskustvo. Pretpostavka je da će u rukovodstvu biti i nekoliko novih lica koje nisu bile uključene u praktičnu politiku, a koje će služiti da daju bitnu referencu ovoj stranci, a to je novitet ili svježa krv koja zasigurno privlači birače željne promjene.

Ostaje nam da vidimo kako će biti upakovana ova ideja o bosanskoj ĆUPRIJI, ali sam siguran da će participirati u vlasti poslije općih izbora. Ovo uvjerenje temeljim na činjenici da je pilot verzija prošla, a testirana je na lokalnim izborima gdje su nezavisne liste dobro prošle, kao i nezavisni kandidati za načelnike općina.

P.S. ĆUPRIJA nije zvanični naziv stranke, već sam taj naziv koristio iz praktičnih razloga.


A.Plistopad 9, 2016
zamijeniti_kapitalizam.png

5min1370

zamijeniti_kapitalizam

Braneći nacionalne interese brojne vladajuće stranke su izgubile kredibilitet, jer se sve više utopljavaju u globalizacijske tokove, a koji ne korespondiraju s nacionalnim interesima. U Finskoj, Poljskoj i Mađarskoj radikalna desnica već participira u vlasti, dok u Nizozemskoj i Francuskoj ankete pokazuju kako su vodeća politička snaga. I druge države su doživjele udar desnice uključujući Dansku, Švicarsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Italiju. Šta tek reći za naredne izbore u Sjedinjenim Američkim Državama i za kandidaturu Trumpa? Međutim, radikalna desnica na vlast dolazi legalnim putem (demokratski su izabrani) što znači da ova ideja ima podršku širokih narodnih masa.

S druge strane imamo i rast lijevo orijentiranih stranaka koje možemo nazvati univerzalnim imenom POKRETI. Najpoznatija radikalna ljevica je SYRIZA, koalicija radikalne ljevice. U Španjolskoj participira PODEMOS koji se deklariše kao europska ljevica koja se prvashodno bazira na suzbijanju siromaštva. U regionu (Hrvatskoj) pojavio se ŽIVI ZID, aktivistička organizacija koja je poznata po sprečavanju deložacija. U Bosni i Hercegovini se pojavljuje alternativa u vidu NAŠE STRANKE koja je prepoznatljiva po lokalnim inicijativama.

U Evropi je bio trend da se stranke svrstavaju oko centra (desnog ili lijevog). Taj trend polako nestaje zbog modifikovanih izazova. Izazovi se pojavljuju u vidu migracijske krize, kao jednog od pokretača radikalnih stranaka, ali podlogu temelje na ekonomskoj krizi. Zauzeti neutralni stav u traženju rješenja za ova dva izazova nije profitabilno na izborima, jer je javnost uveliko podijeljena. Nacionalne stranke izazove rješavaju pravljenjem koalicija sa strankama iz različitih političkih spektara, pa prebacuju lopticu s jedne strane na drugu.

Održivost radikalnih stranaka u budućnosti će biti vezana za opstojnost Evropske unije, NATO saveza, migracijske i ekonomske krize. Poseban akcenat ovog teksta želim staviti na alternativama i izazovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

 Hrvatska se oslonila na MOST i ŽIVI ZID kao alternativu nacionalnim strankama i SDP-u koji je u najmanju ruku dodirnuo desni centar. BiH po tom pitanju dosta zaostaje, ali na lokalnim izborima je primjetna pojava nezavisnih kandidata za načelnika i nezavisnih listi za općinska vijeća. Stidljivo se glasalo za nezavisne kandidate, ali su u nekoliko općina napravili senzaciju. Ako uzmemo u obzir da je njihova infrastruktura minimalna i da se nalaze izvan sistema njihove pobjede dobivaju dodatnu važnost. Opasnost nezavisnih kandidata je njihovo plutanje po općinskim vijećima, a da bi se to spriječilo trebat će odlučnost velikih stranaka da ih usidre na svoj brod. Neke općine u BiH se boje da će doživjeti sudbinu Hrvatske Vlade koja se nije uspjela formirati nakon općih izbora. Proporcionalni izbori donose opasnost da se ne može formirati stabilna većina, a ako još tome dodamo i da u pojedinim općinama načelnik i većina u općinskom vijeću nisu ista stranka sigurne su turbulencije u donošenju odluka.

Smatram da će se Bosna i Hercegovina zadovoljiti nezavisnim listama i Našom strankom kao alternativom u pronalaženju rješenja za brojne izazove koje donosi 21. stoljeće, jer dešavanja iz 90-ih godina daju prednost strankama koje su grupisane oko desnog centra. Hrvatska se postepeno približava evropskim trendovima, ali slabljenje opozicionih stranaka i nastanak novih će dovesti u egal postojeću poziciju s novonastalom opozicijom.

PIŠE: diplomirani politolog Amel Petrović



O nama

Napiši nešto o nama


KONTAKTIRAJ NAS



Zadnji postovi