Sejman RekicSejman Rekicsiječanj 25, 2019
46507474_2056858211043112_2611507293275029504_o-1280x850.jpg

4min2300
Moramo graditi bolju budućnost, ali ne s onima koji mrze!

Već godinu dana sve je isto, vrtimo se u krug odavno, više i ne možemo izbrojati koliko smo krugova prošli. Ili se vrtimo, ili stojimo, kako god da gledamo ne napredujemo. Od svoje četrnaeste godine pišem tekstove i imam osjećaj da gubim inspiraciju. Sve je isto, monotono je, žalimo se, a ne ispravljamo greške koje stalno ponavljamo. I tako u krug. Stanje u državi je napeto, trese nam se pod nogama.

Stvara se veliki protisak. Jedni pokrenuli akciju drugi odgovorili treće čekamo da se pridruže. A zašto sve to? Zašto je baš sada odlučeno da se daje prijedlog promjene imena manjeg bh. entiteta. Zašto nas žele strašiti i prijetiti novim sukobima? Odgovor je jednostavan. Interesi su u pitanju. Promjena imena manjeg bh. entiteta se mogla izvršiti ranije, ali mi imamo većih problema. Oni prijete otcjepljenjem, pa šta misle, njihovi mladi odlaze, stanje im je gore neg ikad. Narod okupljaju oko Srbstva a ni sami ne znaju šta je to.

Narod k’o narod, daj mu hljeba i igara i on će za tobom. Na kraju krajeva ako se i otcijepe, kako će opstati. Neće vječno uz njih stajati Srbija, Rusija ih odavno ne podnosi. Narod drže u zabludi, a ovamo ga uništavaju. Mene samo zanima do kad ćemo mi (svi narodi) njih trpiti. Iz ove zemlje odlaze i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Njima je do promjene imena a ne razmišljaju o tome ima li neko šta jesti.

Onima je do otcjepljenja a u dugovima su preko glave. Narodu prodaju priče, i jedni i drugi. Mene stvarno zanima kako to da ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci nisu to shvatili i nisu se pokrenuli. Najlakše je pričati. “Mi možemo!Mi moramo!Mi ćemo!” ovo čujemo skoro svaki dan, zašto to ne djeluje na nas? Zato što nemamo volje, jer smo iscrpljeni, i tako u beskonačnost možemo nabrajati probleme jer rješenja nismo u stanju naći….

Piše: Sejman Rekić / politickikomentar.com

 O Autoru: Sedamnaestogodišnji aktivist, učenik medrese u Cazinu.


Armin BungurArmin Bungurožujak 20, 2018
miloraddodik05072017.jpg

4min12610

Možda će zvučati apsurdno, ali vjerujte, dejtonska Bosna i Hercegovina uveliko odgovara čika Miletu, gospodinu-velikanu RS-a, koji tu i tamo ima običaj zapjevati izvorno ispod šatora. Pravi “čovjek iz naroda”, korida stil političara koji pod kontrolom drži svoje veselje. Bio bi običan hladni i neželjeni institucionalni prvijesak da se ponaša gospodski i sukladno normama očekivanja.

Prisjetimo se jedne od numera

Identificirao je Dodik plodno tlo bosansko kao niskostrasno i željno realitya, show programa. Ako uzmemo u obzir dekadentne i amoralne programske sadržaje u vidu kojekakvih  farmi,  parova, Milorad je vrsno reagirao, to se vidi u njegovim izjavama kako u relaciji s političarima iz FBIH tako i onima iz manjeg bh. entiteta. Pronašao je tako u toj igri partnera Bakira s kojim zabavlja javnost za dnevno političke svrhe, a odnos sa opozicijom iz RS-a djeluje poput prepucavanja starleta, koje će se opet pomiriti kada poslovna saradnja bude potrebna. Naprimjer o šefu bh. diplomatije Igoru Crnadku je govorio da je periferna ličnost, nedorastao, skorojević, prolazna karikatura u političkom životu”, “turbo izdajnik”.

Svjesno gledamo reprizu filmova,  biramo isti broj na daljinskog upravljaču i zabavljamo se potrošenim i viđenim, nikako da pritisnemo crveno dugme i probamo nešto novo. Tu i tamo promijeni se neki glumac ali uloga ostane ista, to je onaj strah, navika: „Neka njega naš je, ma šta će da i drugi dođe isto će bit, bar on smije reći Bakiru, neka nama Srpske i šatorskih igara, dobro je da se ima i za cigara”. Nezadovoljni gledatelji odlaze u evropska, njemačka i ostala kina, postale su preskupe ulaznice za  bh. političku kinematografiju.

Očito da zbog tako malih užitaka ne vidimo od dima ispred očiju, a još kad nam se kaže da je taj dim srpski, bošnjački, hrvatski, probudi se želja da zajašemo bika i osjetimo se važnim u teatru gladnih.

Pretpostavimo da Dodik ostvari nemoguće snove o  referendumu i nezavisnoj RS, šta bi onda prodavao napaćenom narodu RS-a? Građani bi shvatali da gledaju istu šatorsku plesačicu koja nema više ništa ponuditi osim već viđenog repertoara.

Od izbora 2006. godine Milorad mijenja retoriku i fokusira se na priče o nezavisnosti RS-a. Uskoro bi Dodik mogao završiti i u predsjedništvu BiH, predsjedništvu tako mu mrske države koja mu u koži Daytona omogućava njegov politički cirkus.

Zaključit ću: Dodik pjeva i raspad Bosne misli, odnosno misli, dakle postoji. Čim prestane to raditi on je političko truplo kojeg neće slaviti nikakvo srpstvo, shvatit će građani RS-a da su živjeli u zabludi jer će se otvoriti nove prilike i vedro nebo ispod opijenog šatora.

politickikomentar.com/Kvaka.ba


Armin BungurArmin Bungurožujak 15, 2018
lagumdzija4.jpg

4min3570

Prošlo je šest godina otkako je  Zlatku Lagumdžiji,  pozlilo u studiju Federalne televizije.  Za neke je ovaj političar bio slučajni prolaznik, a za druge najbolje što je ljevica imala. Ono što se može primjetiti, to je da je on zasigurno bio najbolje od ljevice, kada je u pitanju javni nastup (njegova retorika i izuzetna sposobnost komunikacije). Imao je to „nešto“ za privući masu da glasa za SDP, dok današnja ljevica oslanjajući se na karizmu Komšića i Nikšića pokazuje izlizanost javnog nastupa i lica koja više nisu blagonaklona za medijsko prikazivanje, jer neće polučiti rezultat kakav je imao nekada Lagumdžija.

Ne znači to da je osim zlatnih nastupa, hvale vrijednog akademskog pedigrea, te njegovog iskustva on išta drugo imao ponuditi.  Sve je  to postalo  samo teret  današnjem rukovodstvu SDP-a  i kapacitetima kojima oni raspolažu, da mu pokaže koliko je slab i oronuo, valjda je to u trendu, misleći pri tome i na pad SDP-a Hrvatske.

Crveno-zelena koalicija pokazala je bahatost i  čisto pragmatično htijenje, gonjeno uhljebskim ambicijama kada je u pitanju dobrobit naroda. To su krucijalni ideali dvije vodeće političke stranke, kojima je narod dužan pokazati crveni karton. S obzirom da se radi o dvije mašinerije koje se održavaju u životu mehanizmom stranačke podobnosti, proces čišćenja djeluje poput dugotrajnog, ali neophodnog koraka, koji bi se trebao desiti. Moral je u politici postao naučna fantastika, neki će reći: „Zar ga je ikad i bilo?“ Ja ću pitati: „Zar ga ne može biti u toj mjeri da ovo društvo bude zasnovano na zaslugama i kompetencijama?

Naravno, određena doza svijesti postoji među građanima, ali nerijetko i naivno arktikulisana završi u potpori otpadcima ovih stranaka i njihovih satelita.

Da nema obilježavanja Bitke na Neretvi i pokojeg antifašističkog praznika ne bi mogli dovesti u relaciju SDP s „lijevim“. Ljevici je davno pozlilo, treba čašu vode baš kao što je trebalo Zlaji onaj dan da dođe k sebi i prodiše,  s nekim novim pristupom i svježim mladim licima koja nisu planski instalirana.

Crveno-zelena zavisnost je moderna bolest bh. društva.  Možda je najbolje da svi popijemo čašu vode  i promislimo o novom obrascu djelovanja koji je uistinu novi, možda dođemo sebi, ili ćemo vodu proljevat za  prijateljima i rođacima koji odlaze putevima Švabije.


Armin BungurArmin Bungurstudeni 30, 2017
sestorka-kamenjar.jpg

5min3340

Podvostručena egzistencija je osnovna karakteristika hrvatske vlade na čelu sa Andrejom Plenkovićem. Vjerodostojno prihvataju haške presude, ali ne i kada dolaze iz vlastitog nacionalnog reda. Licemjerstvo je već izlizana riječ, na usnama kritičara protiv samovoljnih tumača presuda Haškog tribunala, ali, što i misliti o vlasti koja se odrekla antifašističkih temelja, odbacivanjem prvo biste  vođe antifašističkog pokreta, Josipa Broza Tita, a zatim i Trga maršala Tita u Zagrebu.

Totalna patalogija društva ozračena „nebeskim herojstvom“, krvnika nevinih ljudi , prokazuje dekadenciju morala u državnim institucijama. Ništa to nije čudno, s obzirom da se i moral tumači na selektivni način, a shodno tome i presude Haškog tribunala, koji je od tih istih državnih vlasti, priznat kao relevantno sudsko tijelo. Evo prilike za teoretičare zavjera iz susjedne Srbije da kažu Haški tribunal sudi samo Srbe, a što je onda bosanskohercegovačka šestorka? Čuči li u njoj možda neka zlotvorna srpska krv? Pa nije valjda da samo Srbi ubijaju?  Sada su „petorka“,  jer osuđen ratni zločinac Slobodan Praljak svojim suicidom nije i ne smije umanjiti značaj tragičnog ishoda  u režiji paradržavne tvorevine Herceg Bosna.

Da kojim slučajem HZHB egzistira kao  parče teritorija BiH, poput današnje RS, do ove presude teško da bi došlo. Svakako da intelektualne kapacitete ratnog zločinca Slobodana Praljka, ne treba dovoditi u pitanje. Njegov smisao za dramu i kazalište doprinjeli su vjerovatno i kreaciji scenskog okončanja vlastitog života. Pokušao je otići sokratski, a zapravo je bilo kukavički. Svoje herojstvo i moral trebalo je pokazati na vrijeme, i ne dopustiti stradanja nevinih civila. Najviše će profitirati zapravo vlast koja je i učestovala u njegovom putu, za jedne u raj, za druge u pakao. Možda će ga dočekati „Franjo Tuđman“, s osmijehom na licu jer je „prevario život“ i izbjegao  „ Hašku priču stvorenu samo za Srbe“.

 Često se tribunalu pridodaje epitet političkog suda, a zapravo same presude najviše bivaju politizirane od glavnih aktera vlasti, drsko i u korist lažnog nacionalnog interesa. Krv je najlakše prodati onima koji su je prolili, kojima je prolivena, a takvih je nažalost mnogo. Svjež je taj miris krvi, a to itekako odgovara i hrani duše nacionalističkih politika.

Pozitivan doprinos Republike Hrvatske u odbrani  BiH je neosporan, ali ne i bezgrešan. Sreća pa osuđeni generali nisu slika cijelog  hrvatskog naroda, nego samo protagonisti jedne loše politike. Selektivna manipulacija, zeleno svjetlo ponajviše dobija kod umova plodnih upijanju nacionalističke retorike i oni koji zaluđeno vjeruju u  nedužnost osuđenih, samo zato što su „njihovi“.

Prihvatiti vlastitu odgovornost bio bi iskorak iz ruha u kojem podvostručeno obitava hrvatska vlast. Izuzetak su političari trezvenog mišljenja, po ovom pitanju: Ivo Josipović,  Goran Beus Richemberg.. I tako dan suočavanja sa vlastitom odgovornošću, postane teatralni medijski spektakl, popraćen širom svijeta. I da, svi su pričali o žrtvi, ali o žrtvi generala Praljka, koja ga sakralizira i skoro stavlja u redove hrvatskih mučenika, uz rame kardinalu Stepincu. Toliko se daleko ide da neki ovu priču porede sa blajburškim mučeništvom.

Nije popularno misliti drugačije, tko se usudi prihvatiti presudu kakva jeste, kao što su se prihvatile i mnoge druge, od strane zločinaca sa druge strane, taj radi protiv jedinstva nacije, ne spada u red domoljublja, jer u ovom slučaju ono je selektivno.

 Neki bi da  vrijedi ova: Smrt fašizmu, sloboda Praljku, ali ne ide, previše je mrtvih!


Armin BungurArmin Bungurlistopad 25, 2017
hrtenizam.jpg

3min3040

„Odabrao Đelo Hadžiselimović“, sintagma kojom su završavale odjavne špice dokumentarnih filmova, postala je brend onog kvalitetnog što HRT nudi. Emisije “Latinice”, “Globalnog sijela”, također spadaju među one koje sam  smatrao zabavnim. Nekome su omiljeni dokumentarci o “zločinima partizana”, kao i proustaški istupi svećenika u live prijenosu  na javnoj televiziji. Naravno, to je sve subjektivni dojam svakoga od nas i sjećanja  koja smo odlučili  pohraniti birajući željenu tipku na daljinskom upravljaču. Aktualnom HRT-u, dovoljno bi bilo uposliti  Velimira Bujaneca kako bi široj javnosti bolje predočili “kvalitet” njihovog programa i informisanja javnosti.Predlažem i “vidovitog Milana”  u ponoćnom terminu pa da sve to bude pravi „HRTenizam“ kojim pervertiraju ulogu javnog servisa. Idiotizam, kretenizam ili „HRTenizam“, povežite sami i svoj doprinos ostavite na: https://www.peticija24.com/ukinimo_hrt_pristojbu. Harač za pasivne je ono problemski objektivno u priči koja se tiče svih onih koji plaćaju porez na vlastitu lijenost, odnosno HRT-pristojbu. Administracija stranice „Ukinimo Hrt pristojbu“  prikupila je do sada 30.796 potpisa. Tu su ljudi raznih političkih preferencija, dobi, svi oni koji žele   ukinuti ili barem smanjiti izdvajanje novca za sadržaj čija se informativna  i programska vrijednost oblikuje ovisno izbornim rezultatima.

Ne biraju se više metode naplačivanja  HRT pristojbe i potražnje načina da se isprazni novčanik ukoliko je i ostalo nešto u njemu. Izdvojit ću  jednu od pristiglih poruka koje su mi ustupile kolege sa stranice „Ukinimo Hrt pristojbu“ , na čiju zamolbu i pišem ovaj tekst. „ Objavite ovo da zbog radia u kamionima obilaze firme i naplacuju kazne … tome treba stati na kraj… ulaze u kamione gledaju sjede u kaficima i snimaju gdje ae okupljaju kamioni prepisuju imena firmi i onda idu okolo i globe… s tim da ni radio slusati ne smijemo preko kompjutera u firmama … nebuloze .. bar da se ima sta slusati i gledati sto se tice i tv..“

Kao što je Đelo Hadžiselimović odabrao kvalitetne dokumentarce, tako i nezadovoljna javnost može odabrati aktivan pristup  počevši od potpisivanja peticije. Djeluj ili plaćaj!


Armin BungurArmin Bungurlistopad 3, 2017
arminpk.jpg

12min2270

Živimo u doba kada moderne države podaju suverenitet izakulisnim epicentrima moći. Na tom prostoru između  prividne zbilje i kriptopolitičkog figurira carstvo korporacija. Široka je lepeza djelokruga što ga konstituiraju razni aspekti carstva kojeg definiramo pod nazivom korporokratija, korporokracija, korporatokratija. Ne bi ono korporatsko bilo moderno problematično da ne producira podrivanje demokratije i demokratskog procesa.

Konzumira korporokratija političko preko demokratski izabranih predstavnika te nametanjem svojih pravila. Nije vladavina  korporacija isključiva na teritorij određene države i regije , bivstvuje ona mnogo šire i u kontekstu globalnog gdje potpuno iskazuje svoje aspiracije ka posjedovanju moći koju realizira te artikulira instaliranjem ili pak kooperiranjem sa izabranim figurama političke vlasti koje postaju instalacija u rukama panvladavine. To konsipirativno u korporokratskim željema ne znači da nije nemoguće demaskirati njihovo ponašanje te ga recipirati racionalno. „ Korporatokratija nije zavjera, ali njeni članovi dijele iste vrijednosti i ciljeve. Jedna od korporatokratijskih najvažnijih funkcija je da ovjekovječi i neprestano proširi i učvrsti sistem“.  ( Perkins, 2008:4).

Pataloška težnja za kontrolom i bogaćenjem demistificira ono amoralno u željama podrivatelja demokratije. Istodobno egzistiraju kao korporokratija i plutokratija štićene plaštom benefitne militarizacije. Po dostupnim primjerima sasvim je očito da su lobisti postali trezveno oružje korporacijama za ostvarenje pataloških praksi koje iskrivljuju pojam stvarnosti o demokratiji, državi i njenom suverenitetu što svakako ima reflekse i na percepcije građanstva o društvu u kojem živimo. „Prema postojećim pravilima koje je izglasao Kongres, lobisti mogu osigurati putovanja, poput Gingrichevog $24.000 vrijednog putovanja u London 1997. (sponzor: naftna kompanija Arco Inc.), za fact-finding mission“.  (Polšek, 2008: 63).

Podrivajući efekt korporokratskih mentaliteta jeste inficiranje demokratskih institucija izopačenim načinima bogaćenja što nužno rezultiraju trgovačkim sklonostima predstavnika države pa tako i same vlasti koja djeluje poput škrabulje konspirativnih moći. Očito je da demokratija poprima cijenu koja obara njenu istinsku svrhu i značaj. Efekt ove trgovačke prakse obuhvata sve nivoe vlasti , od najnižih pa do najviših..“ Na djelu je  demokratija na prodaju“ (Plast, ibid : 91.). ( Zgodić , 2010:119).

Nedvojbena je prisutnost oblika vlasti koji se utjelovljuje u pojmu korporokratske države. Pretendira ona krunisati moć u javnom prostoru i pod okriljem neoliberalne ideologije. “Jedno od obilježja neoliberalne globalizacije je nagli porast multinacionalnih korporacija čiji se broj od 1970. do 2000. povećao sa 7000 na 50 000. Od 200 najvećih 1999. 142 su imale sjedište u SAD-u , Japanu i Njemačkoj“.  (Steger, 2005: 45.-49.) ( Vidović, Pauković,2006 :60.)

Možda  je pregrubo konstatirati, no korporatokratija  u najprljavijim dosezima svoga djelovanja preferirajući  amoralne trgovačke mentalitete dovodi do globalne političke prostitucije što izaziva dekadenciju demokratskog ethosa. Upravo su vlade te koje svoje mandate izlažu prostituisanju ugađajući aspiracijama korporokratskih elita. Mandati gube svoju istinsku dostojnost  predstavljanja te ugrožavaju validnost demokratskih  procedura izbora vlasti. Upravo tu postoji još jedna metoda  tjesne veze vlada sa megakapitalom korporacija.Na djelu je sklapanje poslova sa vladama u tajnosti. „Nepostojanje tržišnog natjecanja prilikom ugovora bilo je jedna od glavnih značajki Bushovog mandata. Na natječaje godine 2005., izlazi samo 35 posto ugovora , za razliku  79 posto 2001.“ ( Klein, ibid.:294). ( Zgodić, 2010, 114.)

Jedna od glavnih intencija korporacija jeste kreiranje pogodnih uslova za realizaciju  primarnih ciljeva koji  će dovesti do povećanja profita na željeni način. Ostvaruju to korporacijske elite kreiranjem zakonskih propisa koji će olakšati njihove poslovanje, omogućiti da ono zamišljeno u sferi ilegalnog postane potpuno legalno involviranjem u pravni sistem što bi trebalo biti legitimirano putem države. Ne začuđuje zato što država postaje partner korporacija a na kraju završava u nezavidnom položaju koji pak nije posljedica nedobrovoljnog zarobljavanja, više je to manifestacija političke trgovine koja vodi  demokratiju u korporatsko ropstvo.

Mogli bi to ropstvo opisati kao konsekvencu  već spomenutih metoda koje su zapravo dovele do toga da demokratija izda samu sebe. Zvuči zbunjujuće no itekako aktivno ostvarujuće jer upravo demokratski izabrani akteri postaju podrivatelji onoga što im je omogućilo da budu birani. U granicama tog ropstva demokratije nadmeću se  i korporacije međusobno za tron utjecaja koji će omogućiti da oni budi ti kreatori onoga što nazivamo korporativno pravo. „ Uz sve građanske otpore , korporokratija , dakle, uspijeva da instalira, s njihovim interesima komplementarno, korporativno pravo… Korporacijsko pravo koje je danas ugrađeno u angoamerički skup pravila obvezuje korporacijske dužnosnike da uzmu u obzir kratkoročne i dugoročne troškove same korporacije , i nikog drugog“. ( Janis Sarra, cit.prema Bakan, ibid.:82) ( Zgodić, 2009:250.)

Idealna korporokratska država ne postoji ali najbliži primjer istoj su SAD-e. Korporokratska država izvojeva pobjedu multinacionalnih korporacija kojima pripada presudni uticaj u kreiranju zakonodavne,  izvršne i vanjske politike države. Na sceni je moderni kolonijalizam koji zagovara sopstevnu kulturu masovnog manipuliranja i izrabljivanja pojedinaca bez osvrtanja na posljedice tog korporokratskog devastiranja društva. Potrebno je dosegnuti onom najbližem što ravnopravno društvo znači, tada će demokratija biti na izlazu iz ropstva koje korporacije konstruiraše nakaradnim htijenjem megamoći.

Teško da bi se govorilo o korporokratskoj državi da nije psihopatske naravi korporacija.  “Poput psihopatske osobe kojoj sliči, korporacija je programirana za izrabljivanje drugih radi dobiti. To je njezin jedini opravdani cilj“. ( Bakana, ibid.:92). (Zgodić,2015:26).

John Perkins je svojedobno bio plaćeni ekonomski ubica. Kako on tvrdi, bio je plaćen i primoran zajedno s čelnicima MMF-a, Svjetske banke te drugih globalnih financijskih institucija krojiti novi (ekonomski) poredak te globalnu ekonomiju koja se temelji na krađi svih dobara svijeta kroz dužničko ropstvo. Duša demokratije je inficirana ožiljcima labavog suvereniteta. Ponajčešće podaju svoj suverenitet države sklone etničkim krizama i nerazvijenom sviješću građanstva. Uvođenjem u priču ekonomskog ubice dešava se otkrovenje one strane radnje u kojoj banke sudjeluju u procesu barbarstva nad demokratijom i njenim institucijama. U neospornoj sprezi djeluje korporokratija sa bankama i tako funkcionirajući biva pogrebno preduzeće liberalne demokratije.

Perkins je navodno bio zadužen za pregovaranja sa zvaničnicima zemalja trećeg svijeta koje bi uvjeravao da posude dovoljno novca od MMF-a, kako bi na kraju kapitulirale u ropstvu dugova što će omogućiti povlaštenim klasama enormno i brzo bogaćenje. Isplanirano je dužništvo država o čemu govori i Perkinsovo priznanje da su znali za konsekvence prije nego bi državu dokrajčili dugom. Tako države pod nemogučnošću da podmire svoje dugove bivaju primorane dopustiti jeftinu, npr eksploataciju nafte od čega profitiraju određene kompanije.Krucijalnu grešku država pravi u situaciju kada su je Svjetska banka  i korporokratski interesi doveli u močvaru dugovanja.

Naime, tada MMF nudi tobože pomoć koja samo privremeno zavara javnost a zapravo znači cementiranje dužničke krize koja se  onda transformira u priklanjanje neoliberalnim interesima krupnog kapitala. Stabilnost zapravo ne postoji sve dok se demokratija pokušava izigrati nauštrb korporativnih interesa. Država se u supstancijalnim momentima kriz ponaša poput naivnog bića koji vjeruje u navodne poklone MMF-a što dovode do uvjetovanja usvajanja zakona izrežiranih po liniji korporokracijskih interesa. Država suicidalno u svojoj nemoći podriva suverenitet pristankom na izgradnju vojnih baza u situacijama dužničkog očajanja  čime se naočigled interesa zbiva flertovanje korporokratije i militokratije.Dopušta utjecaj stranih vojnih sila na terenu i formiranje njihovih baza koje predstavljaju  željeznu  branu korporativnog profita. Time se demaskira interes vojske koja služi ne samo zemlji  iz koje dolazi nego i korporacijama vlasti te države.

Na osnovu uvida u korporatske aspiracije može se konstatirati vidljiva transformacija državne moći i samog poimanja demokratije. Demokratije je zlorabljena od strane megamoćnih korporacija koje su samo potvrdile potrebu demokratije za samopronalaskom i regulacijom u koju bi trebali biti uključeni svi akteri društva. “Demokracija gubi svoje značenje ako vladari i oni nad kojima se vlada prestaju biti dio zajednice vezane određenim teritorijem.” (Polšek,2008:108).

Utapanje državnog suvereniteta u dubinama korporokratskog interesa bilo bi potpuno prepuštanje ovlasti u sferi javne sigurnosti. Dešava se ta fragmentacija javne sigurnosti no još uvijek država odolijeva izgubiti potpunu kontrolu.

Racio se u korporokratskom pervertira u amoralne sklonosti izopačenog uma što ga producira odnos megakorporacija sa državnim. Ne preostaje ništa drugo nego se nadati da uz  prakse potencijalnog otpora možda korporokratija i ne bude kobna apatija za društvo i demokratiju.


Armin BungurArmin Bungurstudeni 6, 2016
PERnarpkfinal.jpg

7min149890

pernarpkfinal

Narod je poput privjeska koji političarima sjaji samo kada dolaze izbori. Građani su bitni kada je potrebno spašavati državu životima kojima će se poigrati imitatori patriotizma a kojeg će prodavati istim tim masama dvonogih društvenih bića koja vape za sretnim apolitičkim životom u posve političnoj zbilji. Zašto mudri čovjek u “nevinome pučanstvu” teži ka sirovoj politici?  Evo pokušaja odgovora i definicije ljudskog srljanja u izbezumljeno biračko stado. Štelizam i rođaštvo više sorte inspirirano uhljebljivanjem do raspada bića u okovima korupcije i nepotizma opljačkane Hrvatske u političkom smislu besmislenosti.

Prvi izvanredni izbori u povijesti donijeli su novinu zvanu Ivan Pernar. Premijer Plenković za razliku od Tomislava Karamarka  figurira kao „soft“ varijanta briselskog političara koji nastoji ovu stranku povući ka političkom centru, (nakon što se prijašnja Vlada odlučila za ekstremno desničarski orijentirane pojedine čelne ljude u vrhu državne politike, a dio javnosti koji nije tipično HDZ-ovsko glasačko tijelo nije praštalo takve ideološke podjele).Činjenica koja potkrijepljuje ovu priču jeste svakako nedavanje povjerenja bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću koji se pridružio Milanoviću i Karamarku na mapi zaboravljenih političara.

Iako se saborska stolica odnedavnom zastupniku Ivanu Pernaru jedva ugrijala, u javnosti maršira kao opozicioni glas nade za one izgubljene u SDP-ovskoj i HDZ-ovskoj politici, nepokolebljivo iskazujući svoja uvjerenja te istupa kao zaštitnik nacionalnih interesa u pogledu utjecaja  EU direktiva, banaka i svega što izravno usmjerava živote hrvatskih građana. Glasačko mnoštvo prepoznalo je u mnogim medijima hvaljenu hrabrost koja se manifestira u njegovim govorima o nakanama SAD-a, NATO-a, multinacionalnih korporacija da determiniraju živote njegovih sugrađana na njihovu štetu. Hrvatski sabor možda djeluje kao jedna kuglana u kojoj su članovi HDZ-a i Mosta poput poredanih čunjeva koje Pernar ruši britkim govorom  kojem se nerijetko podsmjehuju iz uvjerenja da on kao pojedinac ne može ništa učiniti i da samo služi kao stand-up komičar..

Sjećam se jednog snimka u kojem sada saborski zastupnik Pernar biva popljuvan direktno u lice od treće osobe dok je davao izjavu za medije.(https://www.youtube.com/watch?v=FGfR94-zmBM) Taj popljuvani Ivan Pernar sada rešeta kolege zastupnike čistog obraza u maniru samouvjerenog državnika. Koliko tek njih isključivo pragmatski i u marionetskim ulogama  zastupa interese države a nikad nije bilo popljuvano? Koliko tek njih više voli svoju političku fotelju od kreveta u kojem spava? Da, takvi se smješkaju zastupniku koji dobija sve više na popularnosti. Zašto pišem o ovome? Javnost svjedoči fenomenu kojeg bi nazvao „ Pernarizam u Saboru“. Ovaj slučaj ne bi trebao ostati izoliran i služiti kao individualan primjer jedne saborske epohe.

Njegovo djelovanje bi trebalo potaknuti apolitične da postanu politični te biti upozorenje instaliranim garniturama da pristiže novi val koji sa sobom donosi promjene i otpor protiv nepravde i stanja u kojem egzistiramo. Možda je ovo zadnje upozorenje isprobanim političarima i istrošenim načinima održavanja na vlasti?  Sve je ovo izbezumljena politička realnost u kojoj živimo i koju je Pernar potresao jer su drugi uglavnom naviknuti na pokoravanje jačima od sebe. Ti jači predstavljaju kapitalističku hobotnicu, a pitanje je samo koliko će ona izroditi boraca sličnih njemu jer i on je  čedo odhranjeno nepravdom lansiranom od strane neoliberalne mašinerije. Da je u redovima ljevice proglasili bi ga yugofilom, srbokomunistom. Ovako dobija  epitete teoretičara zavjere, populiste, rusofila, putinofila.

Možda sve ovo zvuči apologetski kada su u pitanju njegovi istupi ali to nije cilj ovoga teksta. Bitno je naglasiti ono zbog čega je dospio u žižu javnosti. To što otvoreno govori o bilo kome, često ne birajući blage riječi, zapravo ne vrijedi bez predočene argumentacije i istinitosti njegovih izjava. Nerijetko je istina ono što želimo čuti a ne ono što jest. Koliko će biti uspješan Pernarov efekt pokazati će vrijeme. Hrabar istup bez eventualnog pokrića i dokaza mogu ga koštati tužbi u budućnosti što je realno za očekivati.

Najpozitivnije u cijeloj popularnosti ovog zastupnika jeste pokrenuta priča o podčinjenoj ulozi predstavnika vlasti i policentričnom upravljanju što je svakako posljedica globalizacije u neoliberalnom političkom diskursu. Mnogi će mu zamjeriti akcentiranje vanjskopolitičkih tema  no od krucijalne su važnosti rješenja koja on i ostatak opozicije mogu ponuditi u svojstvu konstruktivne oporbe.

 U doba kada korporacije postaju moćnije od država ne čudi pojava političara kao što je Ivan Pernar. (Showman!) Ako zbog svojih istupa nekada i završi u zatvoru, može se pozvati na sljedeću izjavu Stjepana Radića: „ Kada je čovjek na umoru, onda je blizu Boga, a kada je u zatvoru, onda je blizu svome narodu”.


redakcija pkredakcija pklipanj 9, 2016

8min1170

semsudin-mehmedovic1

Komunikacija građana s političarima je uvijek bila predmet interesovanja, a situacija u Bosni i Hercegovini nam sugeriše da se ovoj temi moramo detaljno posvetiti kako bi pronašli rješenje da se komunikacija poboljša, odnosno, da se uopće uspostavi.

Prema istraživanju koje je rađeno Opštinama Bugojno i Ključ, 90% građana ne zna i nije upoznato sa radom onih koje su izabrali niti imaju bilo kakav kontakt s njima u cilju rješavanja brojnih pitanja.

Shodno tome, situacija u Parlamentu je takva da Parlamentarci ne odgovaraju onima koji su ih izabrali već vođama stranki iz koje dolaze. Da je situacija drugačija i da narod Bosne i Hercegovine nije utonuo u zimski san, sveobuhvatno sivilo i u životnu frazu „Hljeba i igara“ odavno bi protesti bili sastavni dio Bosanskohercegovačkog društva s ciljem traženja odgovornosti od onih koji su tu da rade za dobrobit svog naroda a ne za lične interese i interese stranačkih diktatora.

Međutim, ne želim biti većina i pisati o negativnim stvarima i posmatrati čašu napola praznu već želim pokazati nešto pozitivno, predstaviti ljude koji su primjer onih koji znaju šta znači politička kultura, koji su svjesni činjenice da njihova fotelja nije pala s neba već je došla od i iz naroda.

U tim pozitivnim primjerima ističe se jedno ime, Šemsudin Mehmedović. „ Koliko god se opirali svi smo mi do određene mjere konformisti. Pitanje je samo u kojoj mjeri nas konformizam ograničava.“ Ova misao koja u potpunosti opisuje Mehmedovića, inače jednog od osnivača SDA.

Kada bi pitali građane Bosne i Hercegovine da li žele biti prosječni, vjerovatno bi bez puno razmišljanja odgovorili sa „Ne“. To „Ne“ bi sigurno bilo još čvršće kada bi pitanje glasilo: „Želite li isključiti mozak i vjerovati mišljenju većine“. Takvo pitanje zvuči pomalo uvredljivo i većina bi ih rekla da nisu tako glupi, da razmišljaju svojom glavom i da neće kazati da je crno zapravo bijelo samo zato što im to neko pokušava utuviti u glavu. Međutim, je li to zaista tako?

KONFORMIZAM

Naravno da nije i opet tu dolazimo do Mehmedovića koji je trenutno zastupnik u Predstavničkom domu PS BiH i koji tu funkciju obnaša već po treći put. Mehmedović nije zaboravio i svjestan je da na svojim leđima nosi teret od 24624 osobe. Taj broj mu sigurno predstavlja veliku odgovornost i dužan je da radi u interesu građana a to je pokazao u više navrata i na više načina.

Živimo u vremenu virtualnog svijeta, društvenih mreža koji su sastavni dio naših života i jedan od trenutno najbitnijih sredstava povezivanja ljudi i prijenosa informacija sa jednog mjesta na drugo. Shodno tome, Mehmedovićev zvanični profil ima preko 13.000 pratitelja, što ga stavlja na drugo mjesto po broju osoba koji ga prate ukoliko posmatramo PS BiH. Na osnovu istraživanja njegovog profila, njegovih objava i svega što ide uz to došao sam do podataka da u vremenskom razdoblju od 30. dana (od 26.01-24.02.2016 ) Mehmedović je objavio 66 postova odnosno 2,2% na dan. Njegovi postovi su imali ukupno 16.294 lajka, 605 podjela i 633 komentara. Pojedinima se ovo neće učiniti važnim, međutim ovo je jedan od prvih koraka političke kulture i samog odnosa prema onima koji su ga izabrali.

parlament

Mehmedović također ima i svoj zvanični YouTube kanal pod nazivom „Petkom u devet“ gdje svakog petka u 9h govori o problemima i događajima koji su obilježili prethodnu sedmicu. Njegov kanal je aktiviran prije 4 godine i do sad je skupio 274 video zapisa i prva je osoba i zastupnik koji se odlučio na takav korak komunikacije sa glasačima.

„Javnarasprava.ba“ je internet platforma preko koje građani Bosne i Hercegovine mogu biti uključeni u proces donošenja određenih zakona i gdje mogu direktno postavljati pitanja zastupnicima. Slučajno ili ne, Mehmedović je i u tom pogledu najbolji. Njegov procenat odgovora na građanska pitanja je 100% , a ono što mu daje na značaju jeste da na 2232 pitanja je dato samo 138 odgovora.

Na kraju se vraćamo na citat koji govori o konformizmu, gdje se postavlja pitanje koliko nas zapravo konformizam ograničava? Mehmedović je svojim stavom prema vrhu SDA zbunio većinu političke javnost i građana koji nisu mogli vjerovati da se neko može usprotiviti vrhu najveće stranke u Bosni i Hercegovini jer kod nas važi fraza „šuti i trpi“.

Memedović nije šutio i nije trpio, nije to uradio zbog onih građana koji su mu dali glas. Želio je da pokaže da on ne želi takav način vođenja stranke, diktatorski način i političkim rječnikom kazano vertikalni način vođenja stranke gdje građani služe samo kao marionete i lutke koje se svake dvije godine izvade iz prašnjave kutije na tavanu i donesu na određeno mjesto da odrade predstavu.

Da li je došlo vrijeme da i ostali političari shvate pojmove kao što su legitimitet i legalitet? Teško, jer se skriju u mišje rupe poslije predizbornih obećanja, a nama ostaje da tražimo pozitivne primjere kao što je Mehmedović i da budemo svjesni da im mi dajemo legitimitet, tako da je prirodno da ostvarimo s njima komunikaciju i da ih tjeramo na RAD.

PIŠE: Azhar Sejarić


redakcija pkredakcija pksvibanj 25, 2016

4min2540

Umro je drug Tito! Čuvena rečenica koja je promijenila historiju na Balkanu, a koje se i dan danas prisjećaju jugonostalgičari. Drug Tito, bravar političar, predsjednik, ili jednostavno rečeno LJUDSKA GROMADA.

U Kumrovcu je rođen kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz. Od rane mladosti počeo je obilaziti Jugoslaviju i naše je mišljenje da njegova ljubav prema Balkanu potiče od najranijih dana njegovog života.

Volio je ljude i više od svega volio je svoju Jugoslaviju! Ljubav je bila obostrana – Jugoslavija je voljela njega! tito

Na dan kad je umro tada nas je napustio i apsolutni gospodar, predsjednik države bez ograničenja. U 15:05 postavilo pitanje: Šta dalje? U tom trenutku su stali vozovi, avioni, brodovi, prekinute su nogometne utakmice – u Splitu ona između Hajduka i Crvene Zvezde, stao je rad fabrika, stala je država koju je samo on čarobnjački držao na okupu. Zemlja od oko 20 miliona stanovnika, 6 republika, 2 pokrajine, 6 naroda, 5 jezika, 3 religije, 2 pisma i bezbroj neizmirenih računa, nije htjela prihvatiti njegovu smrt.

racunajte

Njegovoj sahrani su prisustvovale 123 službene delegacije, od čega 4 kralja, 32 predsjednika, 22 premijera te preko 100 predstavnika komunističkih ili radničkih partija, a to sve govori o kakvoj se ljudskoj veličini govori kada se pomene ime Josipa Broza.

Dan mladosti i njegova simbolika

Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a na Titovu inicijativu, 1957. događaj je proglašen “Danom mladosti”. Do Titove smrti 1980., štafeta mu se osobno dodjeljivala na stadionu JNA u Beogradu. Poslije njegove smrti, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije.

55e1b6e6-6e3c-4abf-933d-70380a0a0a6c-pio10-previewOrg

Danas kada ga više nema ostaje čudan osjećaj. Boli nas saznanje da ćemo teško imati političku figuru koja će moći izbalansirati odnose na ovom području, a s druge strane drago nam je da Maršal ne vidi šta je ostalo od njegove Jugoslavije. Ostaju sjećanja i datumi kao što je i današnji koji nas podsjeća na njegov lik i djelo.

Sretan Dan mladosti svima onima kojima i danas ovaj dan nešto znači.


redakcija pkredakcija pksvibanj 24, 2016

4min1080

ladionice5

Na političkoj sceni Bosni i Hercegovini definitivno nema slučajnosti, jer politički akteri ne biraju sredstva na nađu svoj put do udobnih fotelja, odnosno da nađu svoje mjesto pod Suncem. Ovih dana se vodi zanimljiva politička igra u glavnom gradu BiH, a igru su osmislile nacionalne stranke (u daljnjem tekstu ćete ih prepoznati). Pravila i učesnici igre: Igra je osmišljena na način da se uključi što više igrača raznih profila i da meta budu kladionice i popularne „nargilhane“ (primjećujemo zanimljiv disbalans u ciljanoj populaciji). U koncept igre ste, vjerovatno upućeni, ali nas više zanima šta je krajnji cilj ove igre, tako da ćemo sada ovaj tekst konkretizovati i elaboriraćemo ono što do sada niko nije pominjao.

FOTO: faktor.ba
FOTO: faktor.ba

Glavni finansijeri predizborne kampanje nacionalne(vladajuće) stranke hrvatskog naroda(u prevodu HDZ-a) su vlasnici kladionica, a to zaključujemo na osnovu jasnog šablona: vlasnici kladionica su imali ogroman kapital da bi uopšte registrovali kladionice, neplaćanje poreza dugi niz godina je taj kapital nagomilao, neplaćeni porez štiti, naravno, politika i konačno rješenje bi bilo – dok god vlada nacionalna stranka (naroda kojem ja pripadam) moj kapital će se implikativno uvećavati, a što bi u prenesenom značenju bilo: ukoliko odvojim mali dio svog kapitala za predizbornu kampanju, toliko ću biti siguran i moj kapital će se uvećavati. Kraj šablona!

Misteriju kladionica smo odgonetnuli, a sada prelazimo na nargila barove. Nargile se vežu isključivo za islamski svijet, tačnije najviše se koristi u sljedećim državama: Libanu, Siriji, Palestini, Jordanu, Izraelu, Uzbekistanu, Iraku… Nacionalna stranka( BOŠNJAKA) pokušava da zaštiti interes svog naroda, a s druge strane je prioritetno i ostati u dobrim odnosima s vladajućim strankama drugog naroda. Bitna stavka je i da je veliki broj zaposlenih u ovoj „branši“, pa bi zatvaranje nargila barova napravilo dodatni socijalni nemir. Zbog čega se uopšte govori o zatvaranju nargila barova (odnosno o korekciji u registraciji te uslužne djelatnosti)?

Ponovo je jednostavan odgovor koji kaže: potrebno je „nešto“ kompenzovati za zatvaranje kladionica, ali ta kompenzacija je prividna, odnosno, pojačan diskurs o ovom „problemu“ implicira i veću netrpeljivost javnog mnijenja prema pripadnicima drugog naroda. Stvaraju se dva nacionalna bloka, a ovo će se sve završiti s onom čuvenom „uveo vuk magarca“. Jačina identiteta i određenih utjecaja koja dolaze iz islamskog svijeta ogleda se u konkretnim produktima na ovom području, a tu prije svega mislimo na poistovjećivanje Islama (u ovom slučaju Bošnjaka) s nargilom i povezivanja Hercegovine (Katolika-Hrvata) s kladionicama.

Ogroman spektakl bio u najavi, ali ne brinite UJEST ĆE I OVDJE VUK MAGARCA!



O nama

Napiši nešto o nama


KONTAKTIRAJ NAS



Zadnji postovi