Konzekvence korporokratije na demokratiju

748

Živimo u doba kada moderne države podaju suverenitet izakulisnim epicentrima moći. Na tom prostoru između  prividne zbilje i kriptopolitičkog figurira carstvo korporacija. Široka je lepeza djelokruga što ga konstituiraju razni aspekti carstva kojeg definiramo pod nazivom korporokratija, korporokracija, korporatokratija. Ne bi ono korporatsko bilo moderno problematično da ne producira podrivanje demokratije i demokratskog procesa.

Konzumira korporokratija političko preko demokratski izabranih predstavnika te nametanjem svojih pravila. Nije vladavina  korporacija isključiva na teritorij određene države i regije , bivstvuje ona mnogo šire i u kontekstu globalnog gdje potpuno iskazuje svoje aspiracije ka posjedovanju moći koju realizira te artikulira instaliranjem ili pak kooperiranjem sa izabranim figurama političke vlasti koje postaju instalacija u rukama panvladavine. To konsipirativno u korporokratskim željema ne znači da nije nemoguće demaskirati njihovo ponašanje te ga recipirati racionalno. „ Korporatokratija nije zavjera, ali njeni članovi dijele iste vrijednosti i ciljeve. Jedna od korporatokratijskih najvažnijih funkcija je da ovjekovječi i neprestano proširi i učvrsti sistem“.  ( Perkins, 2008:4).

Pataloška težnja za kontrolom i bogaćenjem demistificira ono amoralno u željama podrivatelja demokratije. Istodobno egzistiraju kao korporokratija i plutokratija štićene plaštom benefitne militarizacije. Po dostupnim primjerima sasvim je očito da su lobisti postali trezveno oružje korporacijama za ostvarenje pataloških praksi koje iskrivljuju pojam stvarnosti o demokratiji, državi i njenom suverenitetu što svakako ima reflekse i na percepcije građanstva o društvu u kojem živimo. „Prema postojećim pravilima koje je izglasao Kongres, lobisti mogu osigurati putovanja, poput Gingrichevog $24.000 vrijednog putovanja u London 1997. (sponzor: naftna kompanija Arco Inc.), za fact-finding mission“.  (Polšek, 2008: 63).

Podrivajući efekt korporokratskih mentaliteta jeste inficiranje demokratskih institucija izopačenim načinima bogaćenja što nužno rezultiraju trgovačkim sklonostima predstavnika države pa tako i same vlasti koja djeluje poput škrabulje konspirativnih moći. Očito je da demokratija poprima cijenu koja obara njenu istinsku svrhu i značaj. Efekt ove trgovačke prakse obuhvata sve nivoe vlasti , od najnižih pa do najviših..“ Na djelu je  demokratija na prodaju“ (Plast, ibid : 91.). ( Zgodić , 2010:119).

Nedvojbena je prisutnost oblika vlasti koji se utjelovljuje u pojmu korporokratske države. Pretendira ona krunisati moć u javnom prostoru i pod okriljem neoliberalne ideologije. “Jedno od obilježja neoliberalne globalizacije je nagli porast multinacionalnih korporacija čiji se broj od 1970. do 2000. povećao sa 7000 na 50 000. Od 200 najvećih 1999. 142 su imale sjedište u SAD-u , Japanu i Njemačkoj“.  (Steger, 2005: 45.-49.) ( Vidović, Pauković,2006 :60.)

Možda  je pregrubo konstatirati, no korporatokratija  u najprljavijim dosezima svoga djelovanja preferirajući  amoralne trgovačke mentalitete dovodi do globalne političke prostitucije što izaziva dekadenciju demokratskog ethosa. Upravo su vlade te koje svoje mandate izlažu prostituisanju ugađajući aspiracijama korporokratskih elita. Mandati gube svoju istinsku dostojnost  predstavljanja te ugrožavaju validnost demokratskih  procedura izbora vlasti. Upravo tu postoji još jedna metoda  tjesne veze vlada sa megakapitalom korporacija.Na djelu je sklapanje poslova sa vladama u tajnosti. „Nepostojanje tržišnog natjecanja prilikom ugovora bilo je jedna od glavnih značajki Bushovog mandata. Na natječaje godine 2005., izlazi samo 35 posto ugovora , za razliku  79 posto 2001.“ ( Klein, ibid.:294). ( Zgodić, 2010, 114.)

Jedna od glavnih intencija korporacija jeste kreiranje pogodnih uslova za realizaciju  primarnih ciljeva koji  će dovesti do povećanja profita na željeni način. Ostvaruju to korporacijske elite kreiranjem zakonskih propisa koji će olakšati njihove poslovanje, omogućiti da ono zamišljeno u sferi ilegalnog postane potpuno legalno involviranjem u pravni sistem što bi trebalo biti legitimirano putem države. Ne začuđuje zato što država postaje partner korporacija a na kraju završava u nezavidnom položaju koji pak nije posljedica nedobrovoljnog zarobljavanja, više je to manifestacija političke trgovine koja vodi  demokratiju u korporatsko ropstvo.

Mogli bi to ropstvo opisati kao konsekvencu  već spomenutih metoda koje su zapravo dovele do toga da demokratija izda samu sebe. Zvuči zbunjujuće no itekako aktivno ostvarujuće jer upravo demokratski izabrani akteri postaju podrivatelji onoga što im je omogućilo da budu birani. U granicama tog ropstva demokratije nadmeću se  i korporacije međusobno za tron utjecaja koji će omogućiti da oni budi ti kreatori onoga što nazivamo korporativno pravo. „ Uz sve građanske otpore , korporokratija , dakle, uspijeva da instalira, s njihovim interesima komplementarno, korporativno pravo… Korporacijsko pravo koje je danas ugrađeno u angoamerički skup pravila obvezuje korporacijske dužnosnike da uzmu u obzir kratkoročne i dugoročne troškove same korporacije , i nikog drugog“. ( Janis Sarra, cit.prema Bakan, ibid.:82) ( Zgodić, 2009:250.)

Idealna korporokratska država ne postoji ali najbliži primjer istoj su SAD-e. Korporokratska država izvojeva pobjedu multinacionalnih korporacija kojima pripada presudni uticaj u kreiranju zakonodavne,  izvršne i vanjske politike države. Na sceni je moderni kolonijalizam koji zagovara sopstevnu kulturu masovnog manipuliranja i izrabljivanja pojedinaca bez osvrtanja na posljedice tog korporokratskog devastiranja društva. Potrebno je dosegnuti onom najbližem što ravnopravno društvo znači, tada će demokratija biti na izlazu iz ropstva koje korporacije konstruiraše nakaradnim htijenjem megamoći.

Teško da bi se govorilo o korporokratskoj državi da nije psihopatske naravi korporacija.  “Poput psihopatske osobe kojoj sliči, korporacija je programirana za izrabljivanje drugih radi dobiti. To je njezin jedini opravdani cilj“. ( Bakana, ibid.:92). (Zgodić,2015:26).

John Perkins je svojedobno bio plaćeni ekonomski ubica. Kako on tvrdi, bio je plaćen i primoran zajedno s čelnicima MMF-a, Svjetske banke te drugih globalnih financijskih institucija krojiti novi (ekonomski) poredak te globalnu ekonomiju koja se temelji na krađi svih dobara svijeta kroz dužničko ropstvo. Duša demokratije je inficirana ožiljcima labavog suvereniteta. Ponajčešće podaju svoj suverenitet države sklone etničkim krizama i nerazvijenom sviješću građanstva. Uvođenjem u priču ekonomskog ubice dešava se otkrovenje one strane radnje u kojoj banke sudjeluju u procesu barbarstva nad demokratijom i njenim institucijama. U neospornoj sprezi djeluje korporokratija sa bankama i tako funkcionirajući biva pogrebno preduzeće liberalne demokratije.

Perkins je navodno bio zadužen za pregovaranja sa zvaničnicima zemalja trećeg svijeta koje bi uvjeravao da posude dovoljno novca od MMF-a, kako bi na kraju kapitulirale u ropstvu dugova što će omogućiti povlaštenim klasama enormno i brzo bogaćenje. Isplanirano je dužništvo država o čemu govori i Perkinsovo priznanje da su znali za konsekvence prije nego bi državu dokrajčili dugom. Tako države pod nemogučnošću da podmire svoje dugove bivaju primorane dopustiti jeftinu, npr eksploataciju nafte od čega profitiraju određene kompanije.Krucijalnu grešku država pravi u situaciju kada su je Svjetska banka  i korporokratski interesi doveli u močvaru dugovanja.

Naime, tada MMF nudi tobože pomoć koja samo privremeno zavara javnost a zapravo znači cementiranje dužničke krize koja se  onda transformira u priklanjanje neoliberalnim interesima krupnog kapitala. Stabilnost zapravo ne postoji sve dok se demokratija pokušava izigrati nauštrb korporativnih interesa. Država se u supstancijalnim momentima kriz ponaša poput naivnog bića koji vjeruje u navodne poklone MMF-a što dovode do uvjetovanja usvajanja zakona izrežiranih po liniji korporokracijskih interesa. Država suicidalno u svojoj nemoći podriva suverenitet pristankom na izgradnju vojnih baza u situacijama dužničkog očajanja  čime se naočigled interesa zbiva flertovanje korporokratije i militokratije.Dopušta utjecaj stranih vojnih sila na terenu i formiranje njihovih baza koje predstavljaju  željeznu  branu korporativnog profita. Time se demaskira interes vojske koja služi ne samo zemlji  iz koje dolazi nego i korporacijama vlasti te države.

Na osnovu uvida u korporatske aspiracije može se konstatirati vidljiva transformacija državne moći i samog poimanja demokratije. Demokratije je zlorabljena od strane megamoćnih korporacija koje su samo potvrdile potrebu demokratije za samopronalaskom i regulacijom u koju bi trebali biti uključeni svi akteri društva. “Demokracija gubi svoje značenje ako vladari i oni nad kojima se vlada prestaju biti dio zajednice vezane određenim teritorijem.” (Polšek,2008:108).

Utapanje državnog suvereniteta u dubinama korporokratskog interesa bilo bi potpuno prepuštanje ovlasti u sferi javne sigurnosti. Dešava se ta fragmentacija javne sigurnosti no još uvijek država odolijeva izgubiti potpunu kontrolu.

Racio se u korporokratskom pervertira u amoralne sklonosti izopačenog uma što ga producira odnos megakorporacija sa državnim. Ne preostaje ništa drugo nego se nadati da uz  prakse potencijalnog otpora možda korporokratija i ne bude kobna apatija za društvo i demokratiju.

Comments