Manipulacija za naivne: Selektivno domoljublje

2539

Podvostručena egzistencija je osnovna karakteristika hrvatske vlade na čelu sa Andrejom Plenkovićem. Vjerodostojno prihvataju haške presude, ali ne i kada dolaze iz vlastitog nacionalnog reda. Licemjerstvo je već izlizana riječ, na usnama kritičara protiv samovoljnih tumača presuda Haškog tribunala, ali, što i misliti o vlasti koja se odrekla antifašističkih temelja, odbacivanjem prvo biste  vođe antifašističkog pokreta, Josipa Broza Tita, a zatim i Trga maršala Tita u Zagrebu.

Totalna patalogija društva ozračena „nebeskim herojstvom“, krvnika nevinih ljudi , prokazuje dekadenciju morala u državnim institucijama. Ništa to nije čudno, s obzirom da se i moral tumači na selektivni način, a shodno tome i presude Haškog tribunala, koji je od tih istih državnih vlasti, priznat kao relevantno sudsko tijelo. Evo prilike za teoretičare zavjera iz susjedne Srbije da kažu Haški tribunal sudi samo Srbe, a što je onda bosanskohercegovačka šestorka? Čuči li u njoj možda neka zlotvorna srpska krv? Pa nije valjda da samo Srbi ubijaju?  Sada su „petorka“,  jer osuđen ratni zločinac Slobodan Praljak svojim suicidom nije i ne smije umanjiti značaj tragičnog ishoda  u režiji paradržavne tvorevine Herceg Bosna.

Da kojim slučajem HZHB egzistira kao  parče teritorija BiH, poput današnje RS, do ove presude teško da bi došlo. Svakako da intelektualne kapacitete ratnog zločinca Slobodana Praljka, ne treba dovoditi u pitanje. Njegov smisao za dramu i kazalište doprinjeli su vjerovatno i kreaciji scenskog okončanja vlastitog života. Pokušao je otići sokratski, a zapravo je bilo kukavički. Svoje herojstvo i moral trebalo je pokazati na vrijeme, i ne dopustiti stradanja nevinih civila. Najviše će profitirati zapravo vlast koja je i učestovala u njegovom putu, za jedne u raj, za druge u pakao. Možda će ga dočekati „Franjo Tuđman“, s osmijehom na licu jer je „prevario život“ i izbjegao  „ Hašku priču stvorenu samo za Srbe“.

 Često se tribunalu pridodaje epitet političkog suda, a zapravo same presude najviše bivaju politizirane od glavnih aktera vlasti, drsko i u korist lažnog nacionalnog interesa. Krv je najlakše prodati onima koji su je prolili, kojima je prolivena, a takvih je nažalost mnogo. Svjež je taj miris krvi, a to itekako odgovara i hrani duše nacionalističkih politika.

Pozitivan doprinos Republike Hrvatske u odbrani  BiH je neosporan, ali ne i bezgrešan. Sreća pa osuđeni generali nisu slika cijelog  hrvatskog naroda, nego samo protagonisti jedne loše politike. Selektivna manipulacija, zeleno svjetlo ponajviše dobija kod umova plodnih upijanju nacionalističke retorike i oni koji zaluđeno vjeruju u  nedužnost osuđenih, samo zato što su „njihovi“.

Prihvatiti vlastitu odgovornost bio bi iskorak iz ruha u kojem podvostručeno obitava hrvatska vlast. Izuzetak su političari trezvenog mišljenja, po ovom pitanju: Ivo Josipović,  Goran Beus Richemberg.. I tako dan suočavanja sa vlastitom odgovornošću, postane teatralni medijski spektakl, popraćen širom svijeta. I da, svi su pričali o žrtvi, ali o žrtvi generala Praljka, koja ga sakralizira i skoro stavlja u redove hrvatskih mučenika, uz rame kardinalu Stepincu. Toliko se daleko ide da neki ovu priču porede sa blajburškim mučeništvom.

Nije popularno misliti drugačije, tko se usudi prihvatiti presudu kakva jeste, kao što su se prihvatile i mnoge druge, od strane zločinaca sa druge strane, taj radi protiv jedinstva nacije, ne spada u red domoljublja, jer u ovom slučaju ono je selektivno.

 Neki bi da  vrijedi ova: Smrt fašizmu, sloboda Praljku, ali ne ide, previše je mrtvih!

Comments