Politika iznad života: Flaširana voda ili flaširani otrov?

1394

Današnja presuda Haškog tribunala, ali i sve prijašnje presude, dale su jasnu poruku da politika determinira sve društvene segmente, počevši od najbanalnijih stvari kao što je  kupovina domaće vode, pa do onih od krucijalnih važnosti, kao što je politička manipulacija haškim optuženicima i žrtvama.

Na prvu se čini da ovi pojmovi u suštini nemaju nikakvih sličnosti, ali osnovna im je sličnost odbrana nacionalnog identiteta, pa se kroz ove pojmove čuvaju pozicije nacionalnih paradigmi, a samim time i političkih stranaka. Voda je od egzistencijalne važnosti za opstanak individue, pa ona predstavlja javno dobro koje je u nekim državama i zakonski predodređeno da bude dostupno njenim građanima, jer bez nje se ne može, kao ni bez zraka. Kupovina domaće vode treba da ojača nacionalnu privredu iz koje se crpi politička moć, a ona se može pretočiti i preko struktuirane veze sa svim drugim segmentima društva. Šta biva kad država ne može razviti ekonomski potencijal koji implicira snažniju nacionalnu paradigmu u geopolitičkom kontekstu, a ona je sama garancija jakog identiteta koji drži aktuelnu politiku na vlasti? Tada se poseže za sekundarnim rješenjima koja su bazirane na imaginarnim vrijednostima za koje je irelevantno postojanje realpolitičkih faktora, kao što je već pomenuti ekonomski rast i državno blagostanje. U ovom slučaju države Balkana koriste rat kao egzistencijalnu životnu vrijednost, koja je dostupna i servirana svima, pa državne televizije uspijevaju pronaći novac da pošalju novinare u Hag koji će uraditi odličnu reportažu i sve dodatno što je potrebno da građanima prezentuje presudu iz one perspektive koja će pogodovati njihovim finansijerima, a ta ista državna televizija nije uložila već nekoliko godina ni jednu konvertibilnu marku u dokumentarni program, koji bi omogućio emancipaciju građana u pozitivnom pravcu  koji u konačnici vodi do prepoznavanje vode i zraka kao sz od egzistencijalne važnosti.

Voda i rat su dijametralno suprotni pojmovi, koji su očito zamijenili ulogu, pa sada vodimo računa da građani kupe proizvode s nacionalnih televizija i da na taj način stvore jak identitet zajednice, koji će samo oni, kao građani te države, percipirati jakim. Snagu identiteta je najlakše objasniti na današnjem primjeru, gdje je ratni zločinac pretvoren u žrtvu i gdje je krucijalni dio optužnice gurnut pod tepih, jer materijalne stvari kao što je uništenje Starog mosta i presuda za organizovani zločinački poduhvat su od sekundarne važnosti naspram sadržaja iz bočice o kojem danas bruji svijet. Taj sadržaj nije voda, već je to otrov koji je osnažio jednu naciju više  miliona kupljenih boca domaće vode. Postavlja se pitanje kako sad te bočice s otrovom prodati na inostrano tržište? Nikako! Prodati je mogu samo ljudima koji su oblikovani vlastitom nacionalnom retorikom, pa će izmanipulirati mlade ljude da taj otvor prodaju osobama s kojima ne dijele isti nacionalni/etnički identitet, a zauzvrat će im dati jednokratnu pomoć, najčešće u vidu jednosmjernih karti za Zapad.

A šta je sa Starim? Izronio je Stari za one koji ga vole, ali kako objasniti činjenicu da više nikada neće izroniti intelektualac kakav je bio Praljak. Njega moramo posmatrati iz dvije, ili možda i tri perspektive. Prva bi bila da je on intelektualac sa završena tri fakulteta koji je razvio nekoliko bitnih naučnih teorija, dakle snažan stub jedne zajednice! Druga njegova uloga bi bila da je radio kao režiser, pa su oni obično prvi kritičari društva, boemi, boli ih društvena nepravda i sl. Treća, možda ona najvažnija, je da je bio marioneta jednog sistema kojeg je trebao modificirati u pravcu u kojem su željele političke elite koje su bile u sjeni i nisu sudjelovale u egzekutivi. Sintezom ove tri uloge, dolazimo do zaključka  da je politika i u ovom slučaju bila iznad svega, jer je odbacila sve druge Praljkove uloge na osnovu kojih je mogao ostvariti vlastitu egzistenciju, a onda je došao i sam čin samoubistva koji je odlika labilnih ličnosti, ali u ovom slučaju to je odlika promišljenog čovjeka koji se nije mogao nositi s teretom kakav je ratni zločin na svojim plećima, pa se žrtvovao za lažne ideale, koja su stvorila balkanska društva. Da imamo pozitivne vrijednosti Praljak bi čitav život radio u nekom od instituta, boreći se za prosperitet društva zasnovanim na egzistencijalnim potrebama, a ne bi svoj intelekt žrtvovao za zločinački poduhvat, koji je i njemu predstavljen kao potreba. Eh, da imamo, ne bi danas ginuli mladi ljudi za svoje ideale u koje duboko u sebi ne vjeruju, u nešto što bi iz nekog drugog geografskog i vremenskog okvira apsolutno osporavali.

Sutra će ovi isti prodavači Prljakovog otrova otići u društvene zajednice i mijenjat će svoje identitete u skladu s potrebama, a ključni igrači će i dalje igrati važne utakmice, za veliku lovu, dok će oni koji budu manje sretni biti zadovoljeni ulogom „vodonoše“ ili „otrovnoše“ što je postala njihova egzistencija.

Piše: diplomirani politolog, Amel Petrović

 

Comments